Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

GLOBALNI POREMEĆAJ BR. 2012

 

Igrali su očajno, bez imalo osjećaja za potez i tehniku. Na stadionu je bilo mračno i hladno, ali otkada je postalo normalno da danima nema struje, često se igralo jedino rano popodne. A opet, ponekad se zbog produžetaka igralo i do mraka, kao sada, kad je nekoliko protivničkih igrača palo kao pokošeno mecima domaćih navijačkih udruga naoružanih s AK-47 i ostalim mobilno-stadionskim oružjem.

Dolje na terenu ekipe Hitne pomoći imale su pune ruke posla! Netko je iz šale na igralište pustio majmunicu Pepicu, koja se počela penjati po vratnicama i praviti cirkus. Onda je trener domaćeg kluba, Mr. Bumbara, shvatio da bi Pepica mogla poslužiti kao vratar. Tako je majmunica Pepica završila na golu! Bila je nesavladiva sve dok neki “mangupi” na tribini Istok nisu na nju počeli bacati trulo voće… Pepica se izbezumila i sasvim zaboravila gol i ugovor koji je potpisala za sto tisuća milijardi funti, osamdeset sportskih automobila, kojima neće moći upravljati jer babunice se bolje osjećaju na stablima baobaba negoli u novim modelima automobila (privremeno beskorisnih s obzirom na to da nema benzina!).

Nije se znalo što je bilo zabavnije – krikovi životinja na tribinama ili životinja na terenu, što je sve zajedno podsjećalo na safari u kojem bi liječnici bez granica imali prepune ruke posla… Borci protiv malarije, zubari za žirafe i nilske konje… Rezultat je rastao strmoglavo: 18:6, 23:9, 38:14, 46:33… bez ikakve logike, krasno! No to su bile samo spekulacije. Nitko zapravo više nije umio brojiti dalje od četiri ili možda čak pet. Ovi posljednji na američkim su sveučilištima dobivali sinekure, ponekad i kandidature za Nobelure.

Tu i tamo navijači umazani ratničkim bojama, blatom i krvlju protivničkih plemena sjurili bi se niz razrušene tribine do mračnog igrališta i ondje jurili izbezumljene igrače s upaljenim bakljama. Zakon linča bio je zakon jačega, a zakon jačega bio je i ostao zakon prirode. Policija je odavno propala i mnogi njezini pripadnici i sami su postali tifozi, naoružani do zuba, vodeći bitke protiv pristalica protivničkih momčadi. Masa je najviše uživala kad je kakav gladijator na terenu završio izboden kopljem ili sasječen mačetama… To je bila cijena športske slave. Igrači su bili manje važni od igre – a navijači ti koji su odlučivali o životu i smrti bezimenih gladijatora…

Padala je lijepa termonuklearna kiša. Pomalo kao kiša na moru koncem ljeta. Mutacije svake vrste odavno su postale ne samo društveno prihvaćene nego i hvaljene. Bilo je igrača s dvije glave, tri noge, četiri ruke, igrača s jednim okom poput Kiklopa ili ušima koje su im sezale do ramena kao u slonova. Utakmice su bile prekidane na nekoliko dana, ponekad i godina. Više nitko nije znao koliko je sati i cajgeri na stadionskim urama kretali su se mehanički, sami od sebe, a potom zauvijek stali. Jedna utakmica, s prekidima, igrala se od 20. travnja 2009. do 9. listopada 2012! Mrtvi su iznošeni s terena, a novi igrači često su postajali bivši navijači. No to više nikog nije pretjerano zanimalo. Moglo bi se čak reći da je prekretnica nastupila još onog davnog ponedjeljka u sedam i trideset ujutro, kada su se igrači tzv. francuske reprezentacije međusobno poubijali zbog kokaina. Sve je to uživo prenosio zrikavi, zluradi Zi-zi-en. Nogomet uživo postao je popularniji i od najimbecilnijih američkih TV-gluposti poput Survivora, Američkog debila i slično (u kojima su se raznorazni kanibali nadmetali u tome tko je okrutniji i odvratniji).

Međutim zbog stalne nestašice struje ti su programi dosta izgubili od svoje popularnosti i sada su, nakon masakra u svlačionici tzv. francuske nogometne momčadi, spektakli uživo ponovo doživjeli svoje zlatno, makar i posljednje takvo, doba. Svaka zemlja imala je svoje adute. Tako su Britanci, uvijek na čelu posrnule civilizacije, prvi uveli ligu sačinjenu isključivo od nekrofila. Prva nekrofilska liga bila je popularna na tom tamnom otoku sreće, tako da su ubrzo uvedene i liga 1B te dvije druge lige (uglavnom koncentrirane u zoni šireg Londona, odakle se regrutiralo najviše igrača, koji su u slobodno vrijeme najviše voljeli šarolike kostime, dresove i ruševine diskoklubova). Utakmice lige bile su dobro posjećene, sve dok u londonskoj subdiviziji C nije došlo do revolta stotinu pedeset igrača pederasta koji su zahtijevali od odavno bankrotirane države (The Bank of England upravo su do temelja tog proljeća spalile neke nezadovoljne stranke iz trinidadskog Tobaga) veće nadnice i bolju promidžbu homoseksualaca među mladeži (posebice u dječjim vrtićima, gdje je trajala medijska kampanja “Lijepo je imati dva tate i dvije mame”). No, nažalost, velika je većina pučanstva nekako još uvijek bila dovoljno normalna, pa nije htjela prihvatiti revolucionarnu progresiju jeftinih seksualnih predacija.

Sindikat igrača nekrofila i pedofila zaprijetio je tužbom zbog tobožnje diskriminacije. Zloglasni američki odvjetnici iz ureda Gorowitza i Pimplowitza već su trljali ruke i mirisale debele honorare! U usporedbi s njima hijene su bile amateri. Jedan genetičar čak je iznio tezu da su odvjetnici nastali direktnim križanjem hijena i lešinara (baš kao i nekoliko uglednih bankara). Međutim bez obzira na štrajk pederasta i pedofila prvu veliku krizu i kolaps otočkog nogometa donijela je tek katastrofalna sezona “pokvarenih banana” – ono kobno ljeto 2010., kada je čitave Karibe i dobar dio Južne Amerike progurao tropski uragan Alberto 66, čime je virtualno nestala opskrba tim prehrambenim artiklom.

Igrači su se počeli buniti. Jagode im nisu bile toliko po volji koliko banane i orasi od kokosa. Srećom, nekoliko otoka koje nabujali Pacifik još nije progutao, poput Tonge, Kiribatija i Tualua, i dalje je opskrbljivalo svijet nogometa svojim tvrdim kokosom, no bez banana nije se moglo živjeti. Sindikat igrača korisnika kokaina i amfetamina oštro je zahtijevao od izbezumljenog doživotnog premijera Tonija B. Liara da nešto učini. Trebalo je kazniti krivce za uragan zbog masovne diskriminacije ljubitelja banana!

Najradikalniji su zahtijevali da se Tončijeva glava nabije na kolac, ispred zgrade Parlamenta, na trgu Gongolo’Bongolo, što je bio novobritanski parlamentarni običaj. Kao i da se javno kamenuje njegovih šest žena (od kojih dvije u drugom stanju, dvije maloljetnice – jednoj, Assyha’Latifah, bilo je tek jedanaest godina) nakon što se Toniju odrubi glava po šerijatskom običaju… Srećom za patološkog lašca Tonija, imao je on utjecajnih prijatelja u velikome, mrkom Talibidijatu Amerikine. Usprkos protivljenju centralnog šerifata Britanije iz Amerikine su hitno, parobrodom, doplovili vrhunski fiškali poput Jerryja Goldmana i Larryja Silvera da spase kožu Tonija B. Liara (protiv kojeg se sada već podigla britanska javnost, a ne samo čelnici novog britanskog šerijata). Srećom za Liara, gg. Goldman & Silver uspjeli su umiriti pobunjene stranke i nabaviti nekoliko brodova banana s Floride. Na Floridi su naime nekim čudom još uvijek radile dvije plantaže (i osam agronoma koji su umjeli brojiti banane), doduše, pod zaštitom policijskih i vojnih postrojbi nakon što je u Floridi 11. rujna 2009. proglašeno opsadno stanje, kada je masa promrzlih urođenika do temelja spalila poslovni centar Miamija, a industrija banana došla na rub propasti. Srećom se južna Florida odcijepila još u svibnju 2008. godine. Novi predsjednik sjeverne Kube Fidel Cagliostro obećao je da će biti besplatnih banana za sve i da će na svakom drvetu Floride svatko moći brati onoliko koliko mu bude trebalo. Moto je postao “Banana prema znanju, banana prema potrebi!”.

U znak dobre volje dva znamenita advokata ponijela su i nekoliko svježe ubranih ananasa, tek toliko da se nađu pri ruci u pregovorima s igračima. (Zulu ne trebalo.) Ananas je, uz kokos, nakon što su kolabirale vodeće svjetske banke, postao jedno od glavnih sredstava međunarodne robne razmjene. No treba reći da se gg. Goldmanu i Silveru zapravo živo fućkalo za Liara, za nogometaše i njihove kokainske orgije, kao i za činjenicu da su tri opća privredna kolapsa sasvim uništila američku ekonomiju u godinama 2008., 2009. i konačno 2011. Još 1990. obojica su, zajedno sa svojim najbližim poslovnim prijateljima i partnerima, kupila 6.488.000 hektara gotovo besplatne zemlje u Patagoniji, i to iz fiktivnih deviznih proračuna banke Finkenkraut, Ženeva, koja uspješno posluje sve tamo od 1666. godine. (A u slučaju da globalna situacija izmakne kontroli i pogorša se čak i u Patagoniji, obojica su na Antarkici već imala izgrađena skloništa za supertajne svemirske letjelice kojima će, zlu ne trebalo, jednog jutra poletjeti u nepoznato…)

Jednom, kao ždralovi…

A dotle, švicarske su banke bile pouzdanije od atomskih skloništa. Privatni avioni i dalje su – a da to nitko nije znao – prometovali prevozeći VIP-osobe plutokratske elite planeta.

U međuvremenu, nažalost, u Demokratskoj Republici Kongo izbi fatalan virus nigeritis, koji je u samo pet dana ubio sto šezdeset milijuna ljudi. (Srećom, već u slijedećih šest dana rodilo se novih šesto i šest milijuna, tako da se bolni gubitak jedva primjećivao!)

Nemilice je padala termonuklearna kiša. Otkad je Pariz konačno proglašen glavnim gradom sjevernog Swazilanda, kao da je čitav svijet postao jedna monsunska kupaonica. No nogomet se najbolje igrao baš na skliskim travnjacima! Napadač Gugongo Gugongo jedne je takve kišne večeri, igrajući sam protiv sebe i svojeg malog kozjeg stada, postigao 77 golova, na sveopće oduševljenje nekolicine preživjelih engleskih komentatora. Međutim osam žena Gugongo Gugunga počelo je štrajkati glađu! Nije da su imale što jesti prije štrajka, ali… Premorene neprestanim ciklusom trudnoće (abortus je u Africi još uvijek bio velika nepoznanica), već u prvih šest mjeseci tekuće godine uspjele su naroditi 180.000.000 djece, za koju je tzv. UN morao pronaći besplatnu hranu, lijekove, cjepivo, krov nad glavom i slične sitnice…

Oduševljeni anglofoni novinari (oni koji su preživjeli) vjerovali su da račun za djecu Gugongove ljubavi trebaju podmiriti poreski obveznici poput vas, ali oni više nisu bili u stanju plaćati čudesa eksplozivnoga Gugonga. Otkad su u Chicagu nepoznati, izmišljeni teroristi podmetnuli šest hidrogenskih bombi, stvari kao da su se promijenile nagore na našem lijepom plavom planetu. Hrana više nije rasla na policama velikih, nagorjelih robnih kuća. Broj onih koji su je znali uzgojiti, distribuirati, ali i pripraviti drastično se smanjio. Sirovo meso nekako nije bilo ukusno kao kuhano ili pečeno. Bilo je malo radosti u svijetu u kojem nitko nije znao skuhati večeru. Krv nije bila vino, a kamen i lišće na granama nekako nisu baš kao riba na lešo ili bečki odrezak. Neki su se već s nostalgijom prisjećali onog četvrtka u devet, kada je grupa pomahnitalih, drogiranih marinaca odrubila glavu svojem vrhovnom komandantu Žbunu Drugom (kao i njegovu doglavniku, lukavom i uvijek podmuklom zapovjedniku Čenu). Sve je toga jutra, naočigled čitavog svijeta, bilo izgubljeno na obzorjima demokracije…

Predsjednik Bukongo, koji je osobno odrubio glavu Žbunu Drugome, postao je medijska zvijezda! Škola u kojoj je izučio krvnički zanat postala je toliko popularna da je o njoj odmah snimljena TV-serija. Čitav incident, kao i obično, tobože slučajno uživo je prenosio i zloglasni, svevideći ZZN – sam po sebi odavno predmet sprdnje među onih nekoliko tisuća čiji je IQ, nekom greškom u birokratskom proračunu, nadmašivao zakonski maksimum od 68. Mogli su se gotovo slatko nasmijati grotesknoj tragediji globalnoga glupana broj 1. Bezumni, obezglavljeni predsjednik Žbun Drugi jurio je poput bezglave kokoši po Crnoj kući (nekoć snježnobijela kuća sada je bila obojena u crno u čast šest tisuća milijuna žrtava epidemije virusa nigeritis-206 u donjem Zanzibaru)… Dok su užasnuti kongresnici i senatori te poslovično oduševljeni engleski novinari trčali u dno dvorane da im krv ne bi uprskala njihova skupa odijela, vrhunski fiškali bili su prisebni i mislili: “Sve je to okej i fino, ali tko će sve to kemijski očistiti?”

Bili su u pravu. Bilo je naime sve manje onih koji su bili u stanju ne samo čistiti nego i plaćati takve skupe spektakle politike, športa i cirkusa. Zapravo, samo još naivac iz Iowa Cityja Jules Gregorowsky, posljednji porezni obveznik, pred kojim je sada stajao račun na 999.999.894.666.666.993.912.666.291.900.700.333.194.666.689.000 dolara i 99 centi! Odbivši platiti tolik ceh, tip je zapečatio sudbinu najvećeg, najzaduženijeg, najbankrotiranijeg imperija koji je ikada postojao u ovome dijelu svemira.

“Neka predsjednik Bileći Krmak plaća porez, pa ću onda i ja”, lamentirao je gorko posljednji poreski obveznik, izvjesni Jules Gregorowsky iz Iowa Cityja, Iowa. Ubogi Jules Gregorowsky! No bivši predsjednik Billy Krmak ne samo da je već odavno bankrotirao nego je, nakon što je odgledao još jedan pornić na svom džepnom kompjutoru, odjednom podlegao masovnoj aneurizmi. Preminuo je, siroče mamino, ukrućena uda i tako je, uz najviše državne počasti, pokopan na groblju Barrington. Njegova treća žena, krupnoguza Dambalumba, zajedno sa svoje četiri ljubavnice (od kojih je najmlađa, Kukisha, upravo zatrudnjela s genetskim kloniranim ovnom Stalonom), javno je obznanila nominaciju za predsjednicu nečijih država Amerikine. Aljaska se prva pobunila. Buna aljaskih ribara i težaka, nažalost, također je ugušena u krvi: 600.000 Aljaščana netragom je nestalo u burnim valovima Beringova mora. Bačeni su uglavnom u more iz helikoptera cimerijskog ratnog zrakoplovstva.

Kao prema nekom planu, kao da čitava superdržava već nije bila do temelja potresena kaosom socijalnih nemira i ratova, izgorjelih gradova, shopping malls i tvornica (posljednje dvije tvornice bile su jedna tvornica čarapa iz Goregona i tvornica čajeva iz Couldera, Bolorado – prestale su s radom 6. siječnja 2012. godine), došlo je do velike nestašice vode na jugozapadu Amerikine. Kosturi igrača golfa pronađeni su na dotad umjetno održavanim i navodnjavanim igralištima, sasušeni od žeđi kao uginula stoka; gradovi poput Penixa i Tupsona istopili su se poput margarina u tavi na strašnoj, nezapamćenoj žegi (ljeto 200… pamtit će se kao najsušnije u proteklih 60.000 godina, kao i temperature koje su rušile sve toplinske rekorde: 58, 66, 74, čak i 88 Celzijevih stupnjeva!) Desetak preživjelih Amerikvanera uspjelo je nekako, u konjskim zapregama i karavanima svojih čukundjedova, dobauljati do obala Big Sura… ili bolje reći, do onoga što je ostalo od obala Kalipornije nakon potresa 2008. i 2012. (kada je Kalipornija na potezu od San Francesca do Los Galenosa nestala u divljim valovima tektonskog megaporemećaja S76-b)…

Srećom, u Kaliporniji zastrašujuća eksplozija pučanstva odavna stabilizirala, tako da nitko nije primijetio nekoliko stotina izbjeglica iz Blesaxa, Garnizone i lijepog, žutog Novog Lexica. Prema posljednjem cenzusu 2008. godine (posljednjem cenzusu uopće!), u južnoj Kaliporniji živjelo je oko 600 milijuna stanovnika, od kojih 599 milijuna nezaposlenih studenata i gangstera pripravnika, čiji su životi ovisili o porezu na ona dva milijuna luđaka (gotovo svih njemačko-američkog podrijetla, ali i ponekog ludog Hrvata!) koji su, ne bi li održali privid normalnih, uredno pokošenih travnjaka jedne normalne, pravne superdržave, često simultano imali po dvadeset ili trideset (često neplaćenih) poslova, udarnički se znojeći po 20 sati dnevno, sedam dana tjedno, osim za Božić i Uskrs, ne bi li Amerikina i dalje bila vodeća demokratska sila svijeta (barem u svojoj autističnoj glavi).

Nešto je bio trulo u kraljevini ne-danskoj! I novi, samoizabrani, predsjednik Albert Kugelmass shvaćao je da stvari nisu baš ružičaste. Birokratski parazitizam bio je moguć jedino dok je bilo krave muzare, a sad kad je krava uginula, trebalo je pronaći novi izvor besplatnog mlijeka, ali i krvi. Predsjednik je uveo još drastičnije ekonomske mjere – ona dva milijuna Amerikvanera njemačkog podrijetla sada su bila dužna raditi 22 sata dnevno ne bi li proizveli dovoljno hrane i sirovina za opstanak dvjestomilijunske mase parazita, uglavnom studenata i intelektualaca. No, nažalost, sve je to bilo hvatanje za slamčicu spasa! Plan koji je smislio predsjednikov savjetnik, gospodar gospodarstva (ministri se više nisu zvali ministri, nego gospodari!) Albert “Goldie” Hinkelbaum, pao je u vodu onoga jutra u osam i trideset kada je nesretni Hinkelbaum počinio samoubojstvo. Iako je to učini na posebno spektakularan način, raznijevši sebe i Spears Tower u Chicangu (znameniti grad preimenovan u čast svojeg kenjanskoga gradonačelnika!) s osam tona TNT-štapića vezanih oko pasa – stvari su već odavno izmakle kontroli!

Da sve bude gore, Hinkelbaum je počinio taj suicidalni akt upravo na dan kada se Henry Sickinger, čovjek u naponu snage (ta bilo mu je tek 188 godina!), poskliznuo na koru od banane na aveniji Madison i zamalo slomio svoj predebeli, vrat ali, naravno, kao svaka dobra drevna iguana, striček Henry je i to preživio, kuhajući nove zavjere i zavjerice! Ipak, bez naputaka braće Hinkelbauma i Sickingera predsjednik Kugelmass našao se u priličnoj gabuli. Srećom pa je američka nogometna reprezentacija osvojila Kup Banana Republika 2010. U finalnoj utakmici pregazili su pomalo komičnu ekipu Lijevonadesnog Konga s 9:0. Malobrojni anglofoni novinari, koji su uspjeli preživjeti čitavo prvenstvo, kao i opću kontinentalnu havariju virusa zvanog mugabitis, bili su oduševljeni nesvakidašnjim spektaklom koji je završio s tričavih sto i devet milijuna mrtvih i ubijenih nogometaša.

Globalna kultura razmahala se u svoj svojoj vibrantnoj i razornoj raskoši.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.