Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

HASTA LA VICTORIA SIEMPRE!

 

Chucku Milleru

 

Ništa posebno, reći ćemo, ali tog četvrtka u deset ujutro, kad se najmanje nadao, vrata Ferencove ćelije otvori osobno upravitelj zatvora M. i uruči mu preporučeno pismo. “Što je sad?” pomisli Ferenc otvarajući pismo. Odavno je izgubio svaku nadu da će ga ikada pomilovati. Iako je bio potpuno nevin, uostalom kao i milijuni drugih zatočenika Plimptonije, koga je to zanimalo? Staljinistički ustrojenoj državi trebalo je mnoštvo mutavih, lobotomiziranih robova. Sistem je bio uspostavljen i kao takav nije trpio nikakve, čak ni najmanje oscilacije! I najmanja oscilacija naime mogla je dovesti do raspada sistema. Kao pravi kolos na nogama od gline. Ferenca su zato prestali zanimati pro forma advokati s njihovim lažnim obećanjima. A sada, na kraju iluzije, kad je već odavno posijedio, ovo otpusno pismo u kojem mu upravni odbor Plimptonije daje do znanja da je, koliko sutra točno u podne, slobodan poput ptice, kamo god već naime odluči krenuti u ovome labirintu…

Ferenc je u nevidljivom zatvoru Plimptonije počeo vjerovati da je sve određeno u času našeg rođenja i da nema pretjeranih oscilacija ni u ljudskoj naravi ni i društvu. Čovjek čini što već treba činiti i to je više-manje sve. Nema previše izbora.

A sada ovakav šok! Potpisano: Marvin Hromsky, u svijetu poznat kao jedan od vodećih faux anarhista! Kao da je Ferenc Trnoružica prenut iz duga, začarana sna. Upravitelj M. nešto mu govori, ali Ferenc gleda kroz njega ne videći ga. Gleda kroz zidove ovog nevidljivog zatvora u koje je zurio tolike godine, s kojima se sudarao tolikih jutara, s kojima je razgovarao i povjeravao im se noću, plašeći se prislušnih uređaja sveprisutne državne sigurnosti Ujedinjenih Država Plimptonije… Kao disident i anarhist Ferenc je bio otvorena meta i samo je nekim čudom, ili naklonošću nekog od nevidljivih moćnika, ostao na životu. Čak su ga u zatvoru tretirali malo bolje od običnih robijaša. No opet ne toliko dobro koliko masu najgorih kriminalaca, kojima je Plimptonija obilovala i koje su vlastodršci egzaltirali kao uzor vrijedan oponašanja! Malicije i apsurdi!

Vani, za jutarnje šetnje nevidljivim zatvorskim krugom, priđe mu njegov jedini prijatelj u zatvoru, zemljak i glazbenik Zoltan F. Zoltan je bio zatočenik KPD-a Plimptonije već punih trideset i osam godina. Počeo je kao mladić, kao svjetski priznat čelist, a u Plimptoniji je morao raditi kao ulični prodavač naranči. Vjerovao je, na početku, da će moći nastaviti svoju blistavu karijeru, ali umjesto toga organi UDP-a smjestili su ga, doživotno, u ovaj zatvor, i to na račun jedne montirane sonate koju je on tobože bio naslovio Lettre a Proudhon (posvetivši je velikom anarhistu Proudhonu). U Plimptoniji je bilo dovoljno samo pomisliti na neke od velikih, pravih anarhista i okončati s petnaest-dvadeset godina prisilnog rada. Među običnim kriminalcima, koje je država, ponovimo, egzaltirala u nekoj vrsti sumanutog socijalnog samoubojstva.

“Što to čujem, Ferenc!”

“Da, istina je. Mogu napustiti Plimptoniju.”

“To će te zacijelo jako pogoditi”, nasmija se s dozom žalosne ironije veličanstveni Zoltan F., sad već krezub starčić, ali još uvijek vatrenih tamnih očiju i još vatrenijeg duha. “E, moj Ferenc, omirisat ćete ponovo slobodne proplanke naše domovine! Bez vonja amonijaka i formaldehida, tih zaštitnih znakova Plimptonije.”

“Treba li vam što s one strane?”

“Jedino…”, Zoltan je malo oklijevao, “jedino ako ikada dođete u Ženevu, molim vas da potražite moju kćer Evu. Ona je jedino što još imam na ovome svijetu. Zapamtite njezinu adresu, 13 Rue de la Prairie.”

Anarhist kimnu. Kameradski stisak ruke. “Svakako ću potražiti vašu Evu.” Nakon 14 godina zatočeništva bit će pravo zadovoljstvo šetati se ulicama Ženeve i tražiti Evu F., mislio je Ferenc, pokušavajući naći neke riječi utjehe, stoicizma, koje bi još nešto značile staromu maestru. No znao je da je on odavno napustio ovaj naš svijet privida i prepustio se ironičnom ritmu pakla, koji su državni organi UPD-a u šali zvali, ne bez sarkazma, demokracijom:

“A čime ćete se baviti nakon svih ovih godina?”

“Ne znam ni sam. Svijet se promijenio. Ništa neće biti gdje je nekoć bilo. Mi smo osuđeni na teatar u kojem se stalno premještaju kulise baš u trenutku kad nam se čini da spoznajemo scenu…”

“Ali imate barem neke praktične ideje?”

Ferenc priđe bliže Zoltanovu uhu, o praktičnim detaljima svoga pravog itinerara nije ga mogao izvijestiti na glas jer ovdje su zidovi doslovno imali uši. Većina američkih zatvorenika bili su nemilosrdni doušnici i cinkaroši. Zoltan prepozna staru revolucionarnu iskru u Ferencovu pogledu. Zasjala je poput zvjezdice. Nije trebalo više ništa dodati.

La lutte continua”, šapnu Ferenc za kraj.

Hasta la victoria siempre, companero!” zadrhta od uzbuđenja i stari maestro. Rukovali su se još jednom i zagrlili se. To je bilo sve.

Sutradan na autobusnoj stanici Greyhound, s kovčegom u ruci, velik zatamnjen autobus izgledao je anarhistu kao theravadski brod ukotvljen na obali, koji čeka da ga povede u novu revolucionarnu stvarnost. Srećom, autobus je bio svijetao i poluprazan. Bilo je daleko do graničnog prijelaza s Meksikom… “Prvo valja otići na Kubu”, planirao je, “potom Venezuela, Čile, Porto Alegre, sve dolje do Buenos Airesa. U Montevideu hvatati prekooceanski brod i nakon dva mjeseca na moru sići u Lisabon… Iz Lisabona biciklom do Madrida, potom šetnja do Barcelone… Zastat ću u Avignonu, ali ne na autobusnom kolodvoru! (Oduvijek je volio taj grad, ali kolodvor mu stvarno nije služio na čast!) Zatim brzim do Ženeve, pa vlakom prema jugu… zauvijek prema jugu, suncu i moru…” Bit će zaustavljanja na graničnim prijelazima, kontrola, gubljenja dragocjena vremena…, ali s one strane, znao je anarhist, čekali su pravi prijatelji. KPD Plimptonija bio je samo noćna mora koja se razvukla na petnaest godina. Trebalo je požuriti, pridružiti se kameradima u borbi za sunce, jer svi su oni bili ljudi solarni, spremni da obasjaju ovaj naš svijet, da poruše nevidljive zidove i pokidaju lance.

A nakon toga nastat će jedna nova epoha anarhije, kakva još nije viđena na ovom ludom svijetu!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.