Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

IRANSKA SANJA

 

Jedna blijeda ruža vegetira u boci za mlijeko. On napuni zdjelu bademima. Nadohvat ruke bila je četvrtasta zelena pepeljara, na dnu koje su već bila pokopana dva pikavca. “Vrijeme danas: oblačno do umjereno oblačno”, kazuje vedar glas Radio Utopije. Nakon prognoze svira pjesma o djevojci bademastih očiju, pjesma kao stvorena za…

…vožnju prema jugu – gdje je sve već spaljeno od sunca. Ispred njegova vozila dugački redovi turista, tu na prijelazu Europe u Malu Aziju. Nakon preduge vožnje, mislio je, stat će negdje, naspavati se. Kasnije, kad je prošao kroz sporu, zamornu proceduru, s turske strane pokupi autostopista, Saksonca, visokog i plavog, s ruksakom u ruci.

“Krefeld je moje mjesto”, takva i takva stvar, na putu je u Indiju. “Zar ljudi još hodočaste u Indiju? Ah, u Indiju, u sveti Benares, močiti noge na obalama Gangesa i tražiti drvo smokve zvano bo, ispod kojeg je navodno i sam Gauthama pronašao svoje lučno osvjetljenje!” misli vozač, koji nije znao dovoljno njemačkog da bi te misli preveo i podijelio s autostopistom. Smješkali su se jer se Saksonac mučio s engleskim, a vozač sa španjolskim. Onda su zastali kraj neke usamljene gostionice pokraj puta i tu se malo odmorili. Probudi ih meket koza. Neki je gorštak zajahao jednu od većih bijelih koza i besramno s njom kopulirao. Bolje da nastavimo naše fiktivno putovanje, čitalo se na licu momka iz Krefelda i vozača.

Saksonac, koji se mogao zvati Beuys, iskrcao se u Istanbulu, te on sam nastavi svojim kombijem put kroz Malu Aziju. Dok je promatrao neke od ruševina starih civilizacija, prolazili su ga žmarci uzbuđenja. Nakon dva dana putovanja kroz bespuća tvrde, kamenite pustoši stigao je na iransku granicu. Prešavši u Iran, osjetio se kao kod kuće. Ljudi su bili lijepi i ljubazni. Kampirao je usred polja crvenih makova. U daljini gorahu blijede vatre – “ignis fatuus”, mislio je, ili nešto stvarno gori? Posvuda male blijede vatre, kao da su duhovi drevnih manihejaca i Zoroastera na vrhuncima udaljenih planinskih grebena. Blizu jednog potoka odluči prenoćiti: on, kombi i otvoreno perzijsko nebo!

No usred noći probudi ga gomila brkatih muškaraca. Iranska žandarmerija, ispostavilo se u policijskoj upravi. No on nije bio američki (izraelski) špijun i nije bilo razloga za strah. Imao je urednu vizu, došao je iz prijateljskih pobuda, iz prijateljskog je naroda i slično… Ipak, trebalo je vremena da se sve razjasni. Prošlo je nekoliko dana, a on je još uvijek pokušavao objasniti svoju potragu za indoarijevskim korijenima svoje civilizacije.

Napokon krenu, i velikom brzinom trijumfalno uplovi u Teheran! Nažalost, tu je vladao jednako očajan prometni kaos. “Dobrodošli u Teheran”, rekao mu je gradonačelnik predajući mu zlatne ključeve grada. “Ovo je prekrasno, zlatni ključevi grada!” mislio je vozač kombija kasnije, slušajući klokot šedrvana iz svojeg apartmana na osmome katu hotela Fars…

Odjednom se trznu! Muha mu je sletjela na poveći, rimski svinuti nos. On usta od svoga radnog stola, zapali cigaretu i pogleda van, u noć. Kao u nekoj bajci C. S. Lewisa sjali su, tu i tamo, prozori okolnih zgrada. Ispod u malome parku, treperile su plavičasto i žućkasto ulične svjetiljke. Sve je to pomalo izgledalo kao onaj tajnoviti ulazak kroz dno staroga ormara u zemlju Narniju.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.