Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

IZLET NA SVJETIONIK

dvadeset godina kasnije

 

Da, sjeti se, moramo poći iz ovih betonskih krletki i zatvora, pođimo daleko, još dalje, pored moderne crkve Lacrimae Christi, prema rubovima ovoga saturnijskoga grada, na prve lazove, na livade koje šumore, potom preko izoranih njiva, pored ječma i polja raži, u smjeru uskotračne pruge do Duge Rese, pokraj baraka koje su nas podsjetile na filmove talijanskog neorealizma, pokraj mikrokozmosa u kojem su drmali narodnjaci, pokraj olupine jednog zelenog fiće što ga, baš u tom času, popravljahu dvojica u modrim kombinezonima, jedan ispod vozila, a drugi u njemu, pa dalje, pokraj ciglene dvokatnice s neizbježnim polovnim mercedesom u dvorištu. “Gle! Nisu li ono kokoši? Kada si posljednji put vidjela kokoši u dvorištu?” “Odavno, više ne pamtim kada.”

Potom, ako me pamćenje još dobro služi, na drugu stranu, pored nekakvog mlina ili bunkera, kroz visoke, visoke trave – “Pazi, oštar pas!” A potom: “Odmorimo se malo u ovoj travi, ispod ovog telegrafskog stupa! Odmorimo svoje umorne oči u sedefima oblaka!” “Kakva pastorala!” “Osjećaš li kako sunce prži i prži? Previše je toplo.” “Odavno više nema ozonskog omotača.”

Drže se za ruke, zaljubljeno. “Gle, mravi!” Zatim: “Pođimo dalje.” Dlanovi se pote. “Explorers!” kaže ona. A on se smije.

Pođimo, dalje, oštro, zatim siđimo u jedan usjek u kojem će pisac kakav je možda Julio Cortazár pronaći kostur nekog zaboravljenog konkvistadora. No u tom preciznom trenutku – u usjeku samo njih dvoje, čovjek i žena, mladi su, zaljubljeni, a sjene postaju tek malo duže: jedino poneki vrapčić, poneki zrikavac, poneki skakavac. Zatim čuju pisak lokomotive – daleko, daleko. “Što je ono?” upita ona. “Izgleda kao nekakav bunker.” “Kakav nezaboravan izlet!”

Između dvije uzvisine sada beru malo cvijeća, nema ga tu puno, izbor je ograničen – bijele rade, runolist, nepoznate biljke, mutacije koprive, jedino maslačak! “Bože, koliko maslačaka!” Njih tu i tamo, vjetrić lako rasprši po toplom zraku, a ona kao dijete pojuri za tim paperjem i kad uhvati kakav paperak usklikne: “Ulovila sam svoju sreću!” On pomisli “Kamo sreće da se sreća može tako lako uloviti.”

Daleko na livadama iza novih naselja odjednom oboje osjete nelagodu – što ako ih sada zaskoči kakav čopor divljih pasa?

I ona i on imaju traumu iz djetinjstva zbog pasa. Njega je jednom kao dječaka, napao neki njemački ovčar, a nju neke lutalice, kod babe u Lici. “Znaš li da su i Handkea nekoliko puta, za vrijeme njegovih legendarnih peregrinacija, napali čopori divljih pasa?” “Da?” “Da, čitao sam o tome u njegovoj knjizi o Cézanneu…”

“Gle ono psetance ondje!” “Nije opasno…” Pesek je bio žućkast, žalosna izgleda i okrnjena repa – kao da mu je netko odrezao pola čudne izrasline. “Pogledaj, tamo, u usjeku…” Zaista – dvoje konjanika, ona i on, vodeći dva konja na uzdama, spuštali su se u usjek iz kojeg su njih dvoje, mladić i djevojka, upravo izašli. Čuli su neke riječi, fraze, ulomke, ali brzo se i to izgubilo u daljini. On se sjetio svog oca, koji je u mladosti bio jahač i sudjelovao na turnirima na kojima su preskakali visoke živice, zidiće, crveno-bijele zapreke i slično. “Koliko smo daleko od naselja?” “Pola sata, ili malo više.” “Pisci su kao špijuni”, kaže ona neočekivano. On upitno podigne obrvu. “Samo zure, prisluškuju, špijuniraju…” “Ne, oni naprosto pamte i onda nešto od toga zapišu.” To je sve što on kaže o tom napornom, mučnom poslu…

“Ti si moj špijun”, kaže mu djevojka. “Moram paziti što pričam pred tobom.” “Ne moraš se brinuti. Ja volim uljepšavati stvari.” Trebalo se, umjesto riječima i pisanju, prepustiti livadama i poljima, suncu i oblacima, ovom nezaboravnom ljetnom danu koji, nažalost, neće moći vječno trajati.

Nazad, na puteljku, idući sve sporije, kao da se nešto u njima (nama!) protivilo povratku u betonsku džunglu, već su mogli u daljini osjetiti djecu koja viču i klofaju tepihe, automobilske klaksone, siluete šetača ispred prvih nebodera, vikend-vrtlare i agronome koji se bave svojim malim urednim lijehama s mrkvom i mahunama, neki od njih odmarajući se na malim, grubo istesanim drvenim klupama, drugi s kantama za vodu, treći s motikama, kopajući – dok sunce zalazi bez obzira na sve – a njih dvoje već se penju u stan njezina prijatelja Pere, koji svira bubnjeve, uzgaja tartufe i vozi jedan polumrtav, poput limuna žut volkswagen. Zatim piju kavicu i pričaju o razbijanju bubrežnog kamenca laserskim zrakama, o raku – uostalom, svi su pričali jedino o politici i raku (što je, zapravo, jedno te isto jer politika je rak, a rak je politika) – onda se malo šale gledajući jedan popodnevni domaći film (s Reljom Bašićem u jednoj od glavnih uloga), a potom naglo: “Kasno je, moramo poći doma!”

I još jednom telegrafska razmjena pozdrava i dobrih želja, svakako i poljupci, cmok-cmok: “Hajde, adijo… bog… doviđenja… vidimo se!”

Tako je to bilo, u ono zlatno doba.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.