Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

KALI JUGA

 

Ima čovjek jedno pijanstvo
unutrašnje radosti i pomutnje od sebe.
Tin Ujević

 

“Sve je u redu, ništa se ne brini”, tješio ga je nad lavorom Damir Kale, svjetlopisac džeza i pomorski kapetan druge klase.

Još nije otkucala ponoć, a on je već bio pijan. Rijetko se opijao, ali i to je za ljude, pomisli svjetlopisac. Bila je to čudna koincidencija, naime i pijanistu i Kali očevi su umrli na isti dan, upravo na dan dočeka Nove godine, ali u razmaku od deset godina. Jedan u bijedi nekog ocvalog hotela, a drugi kod kuće, sa svojim najbližima. Jedan je gledao doček novog ljeta na televiziji, pozlilo mu je oko devet, nakon što se najeo sarme. Pokopan je dva dana kasnije, bez velike pompe, u dva popodne, kao što su pokopani Mozart i zaboravljeni vojnici u tuđim zemljama.

Drugi je doživio srčani udar u trenutku dok je flertovao s nekom ženom na dočeku u svojoj vili na sjevernim obroncima grada. Pokopan je pet dana kasnije, u deset ujutro, uz visoke državne počasti Republike Kikirikije te uz telegrame sućuti ministra kulture i predsjednika države.

Zašto se pijanist večeras napio? Vratio se, devetoga prosinca, konačno, iz emigracije. Neprijatelji su likovali. Neki zbog toga što se vratio, drugi zbog toga što nije ostvario blistavu karijeru. Čak su kružile glasine da je prije desetak godina umro u Coloradu. No oni najvjerniji znali su istinu – Gera je postojao kao jedna elementarna sila koja je, iako to nisu htjeli priznati, trebala postati potporni stup čitave jedne posrnule glazbene kulture. No o tom potom…

“Zapravo”, rekao mu je fotograf, “ti si trebao biti ako već ne predsjednik vlade, a onda barem veleposlanik Kikirikije u Govningtonu, CD. No eto, jal je uvijek uzimao danak u dragocjenoj kikirikijevskoj krvi.”

“I što sad?” držao se Gera za glavu. “Kamo poći? Da se prebijam po ulici k’o gluha kuja… Usred zime…”

“Ne brini se, naći će se nešto.”

“Naći će se nešto… Riječi ne koštaju ništa. Čovjek nema toliko prijatelja koliko misli.”

“Gera, ne brini se, sutra je Nova godina.” U Kali zaiskri osjećaj optimizma. “Em smo Kikirikiji! Pijanist si i točka, što se tu može! Individualist. Borio si se za boljitak čistog pijanizma, u koji si vjerovao s čistoćom mladog pijanista koji obećava…”

“Kale je u pravu”, kaže Kalina supruga Astra. Bila je mlada, inteligentna žena odjevena u crno. No pijanistu se nije živjelo od obećanja i kula u zraku. U hotelu s jednom i pol zvjezdicom podsjećao je na Kralja Leara u mladim danima. Mnogi su ga izdali, ali tako je to u koncertu života, gdje smo svi čas izdajnici čas izdani. “Kako i kamo otići kada posvuda vladaju zulum i marifetluk”, mislio je svake noći, “buka i bijes, ljuti otrov i zavist uvijek istih promotora i menadžera? Kako i kamo kada smo krotki i pitomi, a ne lukavi i prepredeni?”

No nećemo jadikovati – za stolom u kuhinji Astra nareže još malo pršuta i sira, donese i travarice. “Prosit! Serbus.” Nazdravljaju i slave. “Bit će bolje, vidjet ćeš”, kaže ona blago.

Abbastanza! Lomi to i umara, prijatelji, zvjezdanost prstiju, a bačenost u kavez preživljavanja. Krvava je ovo vježba iz puntarije, iz kreativnosti koja se brusi u ognju k’o što se bruse dijamanti u pećnicama Bruxellesa…”

“Nemoj tako, Gera”, tješi ga fotograf, “bit će bolje!” Bilo je deset do deset i ljudi su tek počeli stizati. Nova lica, tek nekoliko poznatih. Nakon dvadeset godina većina se ljudskih lica izmijeni, izbora, a ona rijetka, morbidno mlada, možda su to već djeca nekadašnjih poznanika?

Kale ga predstavi mlađima biranim riječima: “Heroj pijanizma, romantični odsjek otpora… Emigrant… Student znamenite Tatjane Nikolajevne…”

On je međutim već zasvirao: Mozartova sonata br. 18, Adagio. Bio je dobre volje, taman u okvirima tog prpošnog djela. Mogao je, naravno, postati partybreaker. Na primjer zasvirati Piano Concerto br. 2… Rahmanjinov ljude obično dovodi do ruba živčanog sloma… “Rahmanjinov i Mahler”, objašnjavao je pijanist.

Smirivao ga je Astrin spokojan izraz lica. Ta mlada žena, mlađa desetak-petnaestak godina od svjetlopisca. Voljela je Istok. Tu su se našli, na istočnim temama. Govorila je o nečemu što je i njega najviše zanimalo : “Hinduizam vjeruje da smo bačeni na sam kraj Kali Juge i da će uskoro, na ruševinama ove, niknuti nova, zvjezdana civilizacija. Zoroasteri vjeruju da će se u Iranu pojaviti Zaratustra. Teozofi pak uče da smo zagazili u Golden Dawn…”

“Zagazili, zagazili, nego što”, reče sa smiješkom pijanist prebirući po crno-bijelim tipkama. Neprimjetno, prešao je u Piano Concerto br. 21 (Andante). To je nešto zgodno i za nas pijaniste, ta dolazeća zlatoprsta zora…

U Astri je bilo neke tihe, lijepe uljuđenosti. Tako dakle, čitava farsa konačno će se okončati na kraju Kali Juge! Super. Otkucavanje njezinih posljednjih minuta počelo je već odavna. Svi su gosti to dobro osjećali. U hodniku začu se glas: “…una cosa di cattivo gusto…” Gera je opet mislio da mu rade o glavi. No onda je spazio draga lica. U hodniku upravo u tom času opazi poznatog trubadura i tamburaša Limarca i njegovu suprugu Dankinju. Srdačno su se grlili i ljubili s domaćinima. “Vratio se i Gera”, čuo je svjetlopisca. “A je l’?” reče kratko kantautor, za kojeg se pričalo da se povukao nekamo u zabrežje i ondje se bavio ovcama ili kozama. Kao i uzgojem svoje petero djece. Ideja povratka prirodi, Limarec bijaše jedan od pionira. Kao i drugi čekao je propast velikih gradova. Gera je nekoć bio jedan od Limarčevih poklonika. Čak i njegove drugorazredne pjesme, a takvih je bilo, slušao je dok se nisu sasvim izlizale na gramofonu. Pijanist je bio ekscentričan u tom pogledu. Vjerovao je u stare gramofone i stare majstore:

“Limarec je odličan”, govorio je u trenucima ushita.

“No Tomaž Pengov je zakon.”

Konačno, ustao je od glasovira, bauljao po stanu, u prolazu kimnuo kantautoru. Bio je to luksuzan stan, pun knjiga, slika i anegdota. Zatim se provuče kroz masu zanimljivih fizionomija do kuhinje. Pivo, votka, travarica… nije mu baš dobro! U želucu mu se nemilice diže jedan Mahlerov Adagietto, prvi od dva crescenda

Na keramičkom podu kupaonice iz sebe kao da je izbacio svu tegobnu prošlost, a onda odjednom, začuvši gomilu veselih glasova, pijanist se pridruži gromoglasnom odbrojavanju: 6, 5, 4, 3, 2, 1!

SRETNA NOVA GODINA!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.