Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

KLONOVI

 

Jednom, u prapovijesti Zagreba, vozio se šesticom, udubljen u knjigu kratkih priča nekog australskog pisca, s kojim se kasnije dopisivao, a koji je tada imao 46 godina i pisao priče čvrsto ukorijenjene u kulturnom kaosu šezdesetih, vremenu droga, promiskuiteta, hipija i slično, a opet sasvim solidne, čitljive priče…

Njegova djevojka živjela je tada na drugoj strani, na drugome katu zgrade u jednom od onih tada relativno novih naselja preko rijeke. I tako, dok je ulazio u dizalo puno ustajalih života i grafita, u nj istovremeno zakorači nekakav tip koji kao da je zalutao iz starih reklama za Marlboro – šešir, čizme, cigara, naočale… “Svašta, apsurdno”, pomisli zlatni mladić iskrcavši se iz dizala na drugome katu, promrmljavši d’đenja ili nešto slično. Tip jedva kimnu ispod svojeg velikog kaubojskog šešira. Djevojka danas nosi crne čarape, i to je tako lijepo nakon svih dosadnih prizora nedjeljnog prijepodneva. Ona se plaši trudnoće i voli slušati svoje ploče. Odjednom se snuždi i poželi ih slušati. U horoskopu je Vaga. Vjeruje u horoskope, a on: “Horoskop me uopće ne zanima.” (Inače, u horoskopu je Strijelac .) Ona ipak nastavlja: “Vidiš, u XII. kući imam zmajevu glavu…” On slegnu ramenima: “Pa što?” Onda on primijeti poluotvorenu knjigu na nahtkastlu. “Što to čitaš, ljubavi?” pita je. “Ništa posebno, mili”, odgovara ona, “nekog Amerikanca. Lektira.” “Amerikanci! Svi pišu istu knjigu kao da su klonovi…” Ona se smije i gleda ga otvorenih očiju. “Jesu li Australci bolji?” upita ga. “Možda i jesu”, kaže on, “za nijansu su bolji. Ipak imaju nešto duha, nešto smisla za humor, čini se.” “A ti?” “Što ja?” “Imaš li ti smisla za humor?” “Totalno, duha za izvoz…”

Ona se smije gledajući ga otvorenih očiju. Njezina minisuknja dovodi ga u iskušenje. On je tako mlad, suknje su mu još važna stvar. Ona shvaća, kao što žene brzo shvaćaju. “Voliš me samo zbog moje suknje, zar ne?” “Zbog kakve suknje?” “Znaš i sam.” “Ajde”, on se nasmiješi gornjom usnicom, a donjom počne palucati po njezinom skladnom, izazovnom uhu. “Uh, škakljaš me!” uskliknu ona. U ruci je držala Elvisa Costella, kao da nije znala što bi s njim: staviti ploču na tepih, staviti je na gramofon, baciti je kroz prozor – poševiti se sa svojim mladićem, poći u šetnju, emigrirati…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.