Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

KORNJAČE

 

bivšoj Miri

 

Na mostovima, i za najveće podnevne pripeke, nekako je ipak svježe i ugodno. Dašak ljetnog vjetra obmotao je par ljubavnika koji je zastao nasred mosta iznad mutne rijeke, dok su iza njihovih leđa divljale rijeke automobila. Poput dviju kineskih kornjača oni su sporo gmizali asfaltom, slijedeći nevidljive magnetne spojnice našeg planeta. U jednom času ženska je kornjača spazila maloga guštera koji se izlagao suncu na rubu betonskog zida ispod ograde mosta.

Pošli su dalje. Pored šikare, trske, kopriva… Muška je kornjača krajičkom oka spazila nekog sitnog čovjeka koji se nedaleko od prometne avenije, u žbunju obližnjeg šumarka, na miru, činilo se, praznio. Srećom, ona ga nije spazila, a on je tiho prešutio taj akt prirodne defekacije.

Dvije kornjače, Jin i Jang, Ona i On.

Disale su svaka na svoj način, svaka u svome ritmu, prepuštene strujanju zraka poput dvaju prutova nošenih maticom mutne rijeke koja je ostala iza njih. “Prepustiti se matici rijeke kao da je život kora od banane”, pomisli on ne obraćajući pažnju na stalnu buku oko njih. Bliže centru opet ih zapuhnu vrelina. Gomila ljudi u toaletama strpljivo je stajala pred koncertnom dvoranom iščekujući podnevni simfonijski koncert (samo za “plave” pretplatnike). Preko puta dvorane – fontana bez vode. Sve fontane u gradu već su odavno presušile zbog duge suše. Slijedeći svjetski rat neće se voditi zbog nafte, nego zbog vode, kažu nam. Prolaze kraj banke u kojoj je ona nekoć, nakratko, radila na šalteru.

Cigani možda lete u nebo, a prolaznici u podzemnom hodniku na raspolaganju imaju jedino pokretne stepenice. “Stairway to Heaven” , pomisli ženska kornjača dok su stepenice išle nagore. Zatim dalje, sjenovitom stranom ulice, ući u tramvaj blizu Paviljona, a potom izaći na trgu. Popiti osvježavajući napitak ispod crveno-bijelog Marlboro-suncobrana. “Grad je još pun ljudi”, mislit će kornjača Jang. Djeca, majke, očevi, psi, gotovo svi slobodni… Zastaju kraj izloga. Ponekad je privlače kristalne čaše, ponekad zemljovidi ili šeširi. Zastaju kraj kinoplakata. Glavnom alejom prolazi konjska zaprega, a u njoj ona prepoznaje jednu bogatu djevojku, glumicu – nastupila je u tri domaća filma, s malo teksta, uglavnom bez grudnjaka. Konačno, udala se za nekog producenta iz Kanade, tako se bar pričalo. Evo je, sada paradira rodnim gradom u konjskoj zaprezi s tek rođenom kćeri. Ljeto u gradu prije povratka u kakav Toronto ili neki od sličnih, brutalno ružnih, bezličnih gradova Sjeverne Amerike.

“Nije li čudno”, kaže kornjača Jin, “kako se već od malih nogu može predvidjeti kakva će tko osoba postati?” “Da i ne”, kaže on lakonski.

No, ovo ljetno popodne! Trebalo je nekako zatvoriti krug, napustiti privremeno carstvo blaziranosti, čamu čehovljevske nedjelje s prijenosom tenisa uživo – “Otvoreno prvenstvo dosade” (na drugom kanalu). Trebalo je poći kući, okupati se, oprati kosu balzamskim šamponom – možda voditi ljubav, možda uz ejaculatio praecox – a potom sladak, sladak umor, tek nekoliko odlomaka nečijeg bestselera, a zatim će doći snovi – snovi, slatki snovi bez sna u kojima će sve biti konačno zaboravljeno na obalama nekog vječito osunčanog Mediterana.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.