Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

KP 301-95

 

Susjed s četvrtoga kata, veterinar Alfred Tutek, direktor tvornice za preradu mesa peradi, vozio je citroën “žabu” – svakako najbolji auto u njihovoj zgradi. Alfredova djeca, Pavel i Anja, te supruga Marjanca nalikovahu pomalo na piliće. Posebice mali Pavel, sa svojim nosićem i nosnicama, pile, ako je ikad bilo pileće inkarnacije u ljudskom obličju. Djeca su mu se stoga ružno rugati znala: Piščanec! Pile! Piliću!

Feliks ga je zvao naprosto Tutankamon. Tutek. Ili Tutin Kamen.

Tutek je ponekad prao svoju “žabu”, subotom ujutro, u društvu Feliksova oca koji je glancao svog princa NSU.

Stari mu je bio picajzla za aute i motore. Glancaroš. Uživao je u čarima četverotaktnih čudovišta, koja su dječaka ostavljala ravnodušnim. Nije bilo imaginacije u svemu tome. Feliks je od malih nogu sanjario o konjima. Nije mu bilo do konjskih snaga i elektromagneta. Feliksova oca blažile su male radosti, na primjer promjena ulja ili antifriza. I odlazak na benzinsku crpku da ondje provjeri pritisak u gumama, fluid u kočnicama i sl. Bio je razočaran kada dječak, sin jedini, nije pokazao nikakav interes za automobilistiku. Niti za strojeve uopće. Za njega su bili konji, parobrodi i aerostati, ili jedino dimenzije grčke agore – grada u kojem se sve može obaviti onako peripatetički polako, s nogu, stati i popričati s poznatima – jedan dalek svijet, gotovo nezamislivo spor ovim brzim vremenima elektroničkih igračaka, naprava, automobila. Nekih šest tisuća godina prije tipa iz pustinje – možda negdje na Kreti – gdje su navodno postojali prostori slobode nepoznati današnjoj “demokratskoj” strahovladi.

“Ne znam na koga si takav, sine”, sumnjičavo bi otac vrtio glavom.

Držao se svoje liste “održavanja” – jednom mjesečno valjalo je pregledati cake njegova crvenog Kraljevića – KP 301-95 – barem one koje vozač može sam, bez pomoći automehaničara.

“Alfred, kuplung ka da šemera…”

“Kako to misliš, Jože?”

“Pa čujem po zvuku, vidiš kako zateže… Daj otvori haubu, dođite tu, dečki”, okrenu se on Feliksu i Pavelu. Dječaci priđu oprezno, ali bez previše entuzijazma. Zure pod haubu Tutankamonova citroena. “Evo, pogledajte motor, četiri cilindra s unutrašnjim sagorijevanjem”, obraćao se otac Pavelu, “a ovdje ćeš, Pavel, kad jednom porasteš, provjeriti ulje! Ovog mog Feliksa to ništa ne zanima, samo stripovi i novine – nema od toga zanata, jelde?” Pavel mudro šuti. Nije ni on bio neki poseban automobilist.

“Ma još su fantje mladi, Jože, ima vremena. Još budu postali mehaničari ako treba”, pomirljivo će veterinar. Otac kima. Željezo se kuje dok je vruće. No možda je, zapravo, Tutek bio u pravu – da su barem postali padobranci, automehaničari, kitolovci, konjušari, kauboji, postolari, lugari, šumari, lovci, pomorci, urari… čak i obični perzijski kujundžije u nekoj golestanskoj palači koji fino predu kroz metal, iglama od zlata, u kujundžinicama Širaza ili pak znamenite Cordobe! Ali ovako, od tog kruha nema pogače! Zanat, mili moji! Prvo zanat, pa onda umjetnost!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.