Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

KRATAK PRILOG ZA POVIJEST NOGOMETNOG KLUBA BUKOVEC

 

Naš grad imao je svoj trećeligaški klub. Svake druge nedjelje igrale su se tekme na mjesnom stadionu. Stadion je imao samo jednu tribinu, s kamenim stubama, od kojih su mnoge već bile zarasle u travu. Glavna zvijezda kluba bio je “Bobby Charlton”. Ćelavko s neuobičajeno dugačkim čuperkom plave kose koji je prebacivao preko cijele kupole svoje podoficirske glave. “Charlton” je bio stup klupske obrane, dugogodišnji centarhalf NK Adelsberg koji je odigrao čak 406 utakmica za našu mjesnu vrstu.

Istina je bila, nisam htio igrati za juniorsku vrstu Adelsberga. Zbog nekih tamo tipova. Iz inata sam sa susjedom Vorkapom (iz popularne Primorske ulice broj 2) pošao na trening u suparnički klub – u obližnje notranjsko selo. Selo Bukovec bilo je majušno, pa im je, naravno, nedostajalo igrača. Posebice kvalitetnih. Hm. Ne da se hvalim, iako tako zvuči. Iz škole sam poznavao njihova glavnog igrača, Danila Žašlera, kapetana NK Bukovec. Dakle jednog kasnog, recimo listopadnog, popodneva stigoše Vorkapa i vaš mali od kužine autobusom na štih-probu ravno u Bukovec. Dobri stari poluprazni busovi! Popularni Bukvani zapravo nisu imali svoje igralište, već su vježbali i trenirali na običnoj livadi iza crkve (gdje su ujutro marljivo pasle solidne slovenske krave molznice).

Tog kasnog popodneva sve mi je polazilo “od noge”. Posebice desne. Jedan je Diego Armando pa da podjednako širi magiju i lijevom i desnom. Bio sam mali čarobnjak, Georgie Best, barem u svojoj mašti! Golovi, pasovi, dribling, zeka peka! Tutto posto, tutto regolare! Namah osiguravši mjesto desnog krila u vrsti Bukovca, pitah se hoće li isto uspjeti i Vorkapi… No i na njega se prenijela večernja nogometaška magija! I Vorkapa prođe test loptačkog znanja i umijeća, onako trapav i benast. I to ni manje ni više nego na mjestu centarfora.

“Kaj ste ponoreli, dečki? Zar nemate nekog drugog?” Ali ne, držao je Žašler. Dat će on njemu šansu. Ima potencijal u Vorkapi. Kao svaki rasni centarfor Vork je imao veliku glavu, što je velika prednost jer time su znatno povećani izgleda da ga žoga, makar i slučajno, ponekad drmne u glavu. A onda možda nekom akcidentnom akceleracijom ubrza u protivnički gol! Da, pravi centarfor mora imati krupan kefalos, kao što svaki veliki vratar mora imati dugačke ruke. Ono do koljena. Pomalo orangutanski… Takav je bio domaći vratar Miki (Primorska broj 2, peti kat), samo što je on lojalno branio za domaću vrstu Postumije (Adelsberga), a ne k’o nas dvojica, otpadnici.

Nakon što smo probili led u Bukovcu, redovno smo dolazili na probu prigradskim autobusom u pet i trideset i napuštali, umorni i sretni, seoski trg oko osam ili čak devet navečer. Gladni, ali siti u onom drugom smislu. Lijepo je voziti se u mraku slovenskim seoskim cestama. Čovjek misli uglavnom na igru i na djevojčice. Igra je važnija od hrane kad je čovjeku trinaest ljeta. Čak su i zvijezde nekako sjajnije, bezbrižnije. Usprkos svim djetinjim zamkama. Ponekad gledaš gore, kroz prozor autobusa, i čini se kao da ti se sudbonosno smiješe zvijezde Velikog medvjeda! Dopadao im se i klupski simbol NK Bukovec – notranjski medvjed “Brundek”!

No bližila se vatrena premijera…

“Jebali ste bukve, Brundeki!” domaća rulja započe voleje uvreda i navijačkih maledikcija čim istrčasmo na zemljane terene Adelsberga. (Zemljane, ergo su loše održavali travnjak.) Vork i ja, renegati, u limunski žuto-zelenim dresovima NK Bukovec, ukočili se od straha. Za Adelsberg na bekovima igrahu popularni blizanci Ibrahimovič! Ti nisu imali milosti ni za koga . (Danas Mujo navodno živi u Švedskoj, a Haso u predgrađu Pariza!) Na halfovima još poznatija braća Bajc, sinovi crnokosog željezničara Ferenca “Franca” Bajca. Ustvari, valja podastrijeti njihovu i našu cjelokupnu igračku shemu za bolje razumijevanje ovog ako ne epohalnog, a ono svakako povijesnog susreta:

Adelsberg: Stojkovič – M. Ibrahimovič., H. Ibrahimovič – P. Bajc, Zajc, D. Bajc – Grgič, Belc, Hofman, Stamenkovič, Bednjanc.

Bukovec: Šprajc – Šulc, Štih – Štefančič, Tavčer, Kranjec – Gregorič, Helvetia, Vorkapič, Žašler, Jakopič.

Mi Bukvani, ruralni autsajderi (možda stoga i bogu mili?), ako ništa drugo, ipak smo manje-više znali (zlu ne trebalo) pomusti kravu (ili kozu), znajući dobro da, primjerice, vrhnje, sir i mlijeko ne rastu sami od sebe u samoposlugama (a još manje u utrobi zlog kumira današnjice, televizora!). Gradska djeca pojma nemaju. Hrana ne raste u samoposlugama! Posebno u Merkatoru. A mi, seljačka djeca, zdrava i pametna, znamo da svijet na mužiku ostaje! Da, da , dragi naši građani! Samo na seljaku, na farmeru stoji ovaj krhki nam svijet, a kada nestane pametnog njemačkog bauera i seljaka – onda će uistinu biti bye-bye world! Brz protunapad četiriju jahača apokalipse.

“Hej, Gladi, hoćemo navaliti na ovaj kontinent?”

“Ma ne, Kugo, hajmo prvo na Ameriku. Ondje su najgori!”

No da ne idemo sad tim smjerom, tko zna kamo bi nas to moglo odvesti. Držimo se mi lijepo nižerazrednog nogometa, a ne suicidalne ludorije bolesnog imperija od koje čovjek ni zvjerka nemaju baš nikakve koristi. Osim da se pokušaju skloniti što je moguće dalje od izvora bolesti. Od kakve to bolesti, pitat će se još uvijek oni naivniji. (Naš je narod nažalost, strašno naivan!) “Od ‘demokratskog’ terora globalne kretenizacije, kolega! Ni stari Rim nije toliko posrnuo”, odgovaramo kratko i jasno.

“A-ha, to”, kima ovaj dobri, naivni narod.

Dakle kako se već dalo naslutiti iz dosadašnjeg toka izlaganja, igrom rasporeda prva tekma bijaše upravo protivu ljubičastih adelsbergovaca (na listiću športske prognoze prvi favorit Notranjske lige A-1). Napetost je dakle porasla čim istrčasmo na teren drevne Postumije. (Ok, Adelsberga, ako već inzistirate. Služimo se, bogatstva izričaja radi, s dva toponima!)

Buuuhuuu!” krenu lavina pogrda, psovki i prijetnji. Pas mater i ostala rodbina, kapiše? Ljudi se uvijek lože na balun. Kako čovjek stari, postaju mu sve draži skijaški skokovi, hokej na ledu, badminton i slično.

Kva e kmetavzarji! Igrate za Bukovčane!” vatreniji tifozi već su počeli, uz graju i galamu, paliti prve bengalke. Dobro, malo pretjerano, priznajemo. Izmišljeno radi boljeg štimunga. Sedamdeset i neke još se nisu palile bengalke, barem ne kod nas. No tko zna, Trst je bio tu pod nosom… Vatrogasac Pera ili Stipa sigurno zna više o bengalkama i kako su i kada prvi put stigle u naše krajeve.

Večeras je naša fešta, večeras se vino pije”, pjeva se navrh tribina. Sve u svemu, rulja se već počela zabavljati, a crkveni zvonik tek je odzvonio podne. Nedjelja. Prokleta nedjelja. Nigdje nikoga… Čitava nedjelja proći će u znaku nogometa! Popodne radioprijenosi, navečer športski pregled. A negdje između toga crtani filmovi – Baltazar, Lolek i Bolek, Kalimero, La Linea.

Vorkapa i vaša pripovjedačka malenkost stisli se k’o dva kvislinga: pokisli pod udarom niskih navijačkih strasti. Možda je tu bilo i neke prikrivene zavisti s obzirom na naše limunske brazilske dresove. Ljudi vole praviti pretpostavke. Čovjek odjene brazilski žuto, a u srcu mu jedino argentinski tango! Dosta više opće brazilomanije! Idu mi na živce još od malih nogu. Što se mene tiče, dajte mi nebesko modro i bijelo! No sve to, naravno, ne piše mi na čelu.

Sam broj sedam (na mojim leđima) po nekim okultistima, možda čak Hermesu Trismegistosu, znade uzbuditi gomilu. No ostavimo se Hermesa Trismegistosa, inače nikada nećemo prijeći na onu stvar. U vrsti Adelsberga zvijezde bijahu, pored braće Bajc, vratar Miki Stojkovič te prgavi Zlatko Grgič “Grga”, koji je stvarao dar-mar na lijevom krilu. Naši solidni bekovi Jaka Šulc i Janez Štih nisu bili dorasli atomskoj navali moćne Postumije. Uopće uzevši, rak rana Bukovca bila je jalova obrana. Srednji red bijaše nam najjača karika, posebice kapetan Danilo Žašler, koji je imao odličan pregled igre. Podsjećao je na Vilija Ameršeka, izrazito plav i nedodirljiv. Desetke opčinjavaju.

Naxebali smo, Vorkapiču”, promrmljah dok čekasmo početni zvižduk.

“Gregoriču, ne budi defetist! Pojest ćemo ih k’o burek sa sirom za doručak na kolodvoru Divača-Sežana”, hvalio se Vorkapa. Južnjački duh. Vazda se šepuriti i hvalisati!

“Ne vjerujem, vidiš da stariji Bajc, Pera, ima glavu u koju može stati čitav balun, a onda još Mitja Zajc, braća Ibrahimovič… ništa neće proći kroz taj četverored!”

“Treba samo oštro pa po nogama.”

“Tako nam duh Olimpijskih igara bio na pomoći!” pomolih se na jedan neortodoksan način.

Sudac zazvižda. Lopta konačno krenu. Pandemonij trošnog stadiona užga se kao novoljetna krijesnica.

Pola sata kasnije već gubimo s 3:1! Sva tri gola zabio je njihov nezaustavljiv centarfor Boštjan Hofman. A za nas, slučajno, priznajmo, iz zaleđa, brzonogi Miha Helvetia.

Propisno smo se obrukali u protivničkom šesnaestercu”, otrcane športske floskule našle su ovog banalnoga glasnogovornika u tromom rječniku Vorkapinu.

“A još više pred djevojčicama OŠ ‘Anton Globočnik’. Došle su nam se smijati. Posebno Mojca. Vidiš je tam gore?”

“Gdje?”

“Tamo na vrhu tribine, desno. Sjedi s onim Dalmošem Tončijem. Samo te pravi ljubomornim.”

Vojnici olovnih nogu. Rezignacija je prvi korak k izlječenju. Kako inače izdržati svijet oko nas? Zaboravit ćemo ovo rano popodne, što prije… O, fijasko – lopta me je jedva dotakla tri-četiri puta! Pokušao sam solirati, ali na boku su vladali Ibrahimoviči. Rezali su naš nepovezani napadački red mesarski preciznim uklizavanjem. Kosti su pucale, množiše se modrice po nogama. Poplavješe skupocjene nožice. Modrice kao loše razbacane minimalističke packarije.

“Ubiše nas!” zapomagao je i poslovično tih Miha Helvetia. Izniješe ga polumrtvog s terena.

Padali smo kao snopovi žita. Stvari su se definitivno zaoštrile kad je Žašler laktom udario Muju Ibrahimoviča. Srećom, prošao je bez crvenog kartona. U međuvremenu iznudismo posljednji korner – ali ništa od toga! Lopta je nasumce udarila Vorkapu u glavu i odletjela visoko preko gola, preko nekog bedema, u vrtove u kojima su nekakvi vikend-vrtlari prijetili da će je izbušiti kuhinjskim nožem.

Konačno, lopta je vraćena, a posljednje sekunde tekme svedoše se na guranje i iščekivanje posljednjeg zvižduka. Sudac je konačno rekao: prftt prfft. Niti jednom nismo pošteno zaprijetili vrataru Mikiju.

Ah, kako je sve izgledalo lako kad smo bili mladi i brzi, posebice na nastavi tjelesnog! Usprkos profesoru tjelesnog, nekom Skuku, koji je dijelio zločeste i opake čvrge. Svakoga časa uspijevao sam zabiti kakav eurogol. Ili mi se to tako danas čini. Najviše se pričalo o onom voleju s nekih 25-26 metara!

“Kako mu je legao na nogu! Zuuum-ba-rum!”

Lopta je prohujala kroz šumu nogu, ruku i torza u bijelim potkošuljama kao ispaljena iz gričkog topa u podne.

“Zap-a-dap! Pravo pod rašlje!”

Zato valja čitati kronike nižerazrednog nogometa. Nekad se igralo, a danas se trči. Eto, uzmimo, drugom zgodom… usred silne gungule nas tridesetak-četrdesetak pred golom… Odjednom, miljeniče boginje fortune, usred tog čopora lopta pade ravno na desnu ti nogu i onda kao nošena nekim čudom prošeće se slalomski kroz stotine ispruženih nogu i ruku, “neobranjivo” se smjestivši u mrežu protivničkog vratara… Iako, ruku na srce, protivničkog vratara nije ni bilo. No takva su bila vremena, naivna.

Puna tautologija koje nikom nisu smetale, a možda ih nitko nije ni zapažao.

No iskustvo prave tekme nešto je drugo. Lako je bilo na goliće. Na seoskoj livadi. Ispred zgrade u Primorskoj broj dva juriti dan i noć za loptom, od zore do sumraka. Na pravom terenu treba se napotiti. Tu nema stajanja; valja anticipirati i advansirati, hrvati se stalno s nekim, stavak je allegrissimo… krvava je to glazba, stari moj! Pravo je igralište glomazno. Ono ište kondiciju, a ne umjetnost vještine. Lako je, odmah će se naći neki filozof, biti briljantan u kratkoj formi: kratke priče! Crtani filmovi. No treba kondicije za utrku na duge pruge. Za dugometražni film. Devedeset minuta s produžecima, kužite. 35-milimetarska kamera nešto je posve drugo od videofilmova ili Super 8 šezdesetih…

“Profesore, možemo li sada kući?”

“Ne možete, djeco. Priča još nije gotova!”

“Dajte, profesore, ovo je ipak časopis za arhitekturu i kulturu življenja, a ne poligon za metaliterarne bravure!”

“Ok. Trudim se… Dakle slušajte vamo…”

Slijedeće nedjelje, nakon neslavnog poraza od Adelsberga, gostovali smo u Blokama. To vam je zgodno mjesto, ali doista bogu iza nogu. Jedno od onih za koje čovjek, mnogo godina kasnije, ne zna je li samo sanjao da je u njemu bio ili ono zaista postoji. Usprkos činjenici da se nalazi na zemljovidu. Dakle NK Bloke. Klupska himna, neka im bude, ona stara pop-pjesma Nemoj da bacaš betonske blokove s vrha moje zgrade!

Šalimo se.

Derbi dna tabele, najaviše športne stranice novina, a sama tekma? Prazne tribine i nepovezana igra. Na koncu neriješeno, 1-1, iako smo mi slovili kao favoriti na listiću športne prognoze… Igrao sam vrlo kreativno, sve dok u 44. minuti nezgodno ne skočih – avaj! Joj! Mamma mia!

“Što je, što je?”

“Baš je nešto prsnulo!”

Uganuh desnicu nogu, namah me izniješe s terena. Noga je poplavjela i rasla kao buhtla. Nakon tekme idemo u ambulantu. Poslije znamenito duga čekanja Godota zdravstvene skrbi konačno mi neka doktoresa stavi uganutu kost u mekani sadreni oblog. Gips, prosto rečeno.

Prođe nekoliko dana nakon incidenta u Blokama. Odjednom mi splasne interes za nogomet. Tog dana poskupio je prigradski autobus na liniji Postumija – Razdrto – Bukovec – Postumija.

“Madonca!” lakonski uzviknu kapetan Žašler kad sam mu priopćio svoju nakanu da se okanim fuzbala. Žaši se uhvatio za glavu i zaplakao.

“Bože moj! Nisi pošteno ni počeo svoju karijeru, a već odustaješ!”

“Takav sam, nestalan. Strijelac mi je u Mjesecu, a ascendent u Vodenjaku.”

“Pa kakve to ima veze? Ne vjeruješ valjda u te gluposti?”

“Astrologija ima svojih prednosti, ali i mana… Ako dodaš Sunce u znaku Ribe, onda je jasno da je riječ o jednom hirovitom, iako vrlo nadarenom igraču. Igraču čija je stalna osobina upravo njegova – nestalnost!”

“A, čuj, ako hoćeš, razmisli još 24 sata. Tko zna, možda ti u zvijezdama leži dres Zmajčeka iz Bežigrada.”

“Ne, žao mi je. Kocka je već bačena. Rubikon prijeđen. Postat ću kuhar ili književnik. Boemsko-budistička varijanta. Živjet ću u šumi, blizu mora, negdje u Iberiji!”

“Dobro, u tom slučaju, želim ti puno uspjeha. Zbogom!”

“Zbogom, dragi Žašleru, i hvala na svemu! Thanks for the memories!

U modrome oku kapetanovu zacakli se kristalna suza. Drhtavim glasom od šankerice naruči litru gemišta. Nad Bukovcem podne pred oluju. Da smo barem bili u Toledu, jedan Goya bi se piktorijalno pozabavio tim nujnim, olujnim nebesima! A ovako, u gostilni, zavlada neka seoska tuga (tuga golemata). O, bukovska birtijo na rubu svijeta! Pomalo te pamtimo kao Rilkeovu pjesmu o posljednjoj osvijetljenoj kući na samom kraju svijeta.

“Izvolite, prosim”, bucmasta šankerica Majda, s napirlitanom frizurom a la Jovanka Broz, rutinskim pokretom stavi litru gemišta na stol. Na dnu športne stranice dnevnih novina, pod regionalnom naznakom Notranjsko, izašla je nakon dan ili dva jedna vrlo kratka agencijska vijest:

 

ODLAZE HELVETIA I GREGORIČ!

(Bukovec) – Perspektivno desno krilo NK Bukovec Boris Gregorič (14) odučio je u razgovoru s rukovodstvom tog kluba raskinuti ugovor i okačiti svoje Adidas-kopačke o klin. Uzrok povlačenju s nogometne scene ovog nadarenog mladića iz Adelsberga jest, saznajemo iz pouzdanih izvora, nedavna lakša ozljeda noge u ligaškom susretu s NK Bloke. U dolazećem zimskom prijelaznom roku NK Bukovec morat će naći zamjenu i za vrsnu lijevu spojku Mihu Helvetiju (15), čiji otac odlazi na privremeni rad u Švicarsku, baš kao Lojze Kovačič.
(D.Ž.)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.