Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

LA NOTTE

 

Kao na filmu… mala bolnica blizu stare ceste koja je vodila u Emonu bila je, ustvari, nekakva ambulanta ili poliklinika. Bolnički odjel s nešto pacijenata, odjevenih u prljave tamnoplave frotirne ogrtače. Pacijenti su se obično vukli po kutovima bolnice i pušili… Valjda su se skrivali od liječnika. Iza zgrade bila su igrališta za rukomet, nogomet i košarku. Za prvomajskih praznika i drugih socrealističkih blagdana tu su se održavali športski turniri. Vojnici protiv domaćih amatera: lomeći jedni druge na asfaltu.

Bolnica je bila trošna, oker žuta. Iz nje je vazda dopirao miris kloroforma, lijekova, instrumenata. Normalnim danima sve je zvrjalo prazno. Adelsberg je, inače, rasut po bregovima u obliku lijevka. A bolnica se našla na samom rubu toga lijevka, kraj ceste za Emonu, u blizini restorana s kuglanom. U tom restoranu, u dvorani za bankete, ujesen svake godine primani su novi pioniri. Na ulazu čamio je pospan policajac, a ispred njega novine: Komandant Mark ili, češće, duplerica Starta. Dosada ga je ubijala naočigled dvaju dječaka s loptom koji žele ući:

“Kuda?” pita stražar mrgodno, ne dižući pogleda s duplerice.

“Možemo li?” upitaju oni plaho.

Obično bi policajac samo kimnuo – znači može. Uglavnom, nije ih bilo briga. Na njihovim licima čitala se samo želja da što prije skinu zelenu uniformu. Svatko je, činilo se, maštao o tome pomladnom danu, kad će otići kući, nesumnjivo u neki drugi, manje očigledan oblik ropstva. Ponekad bi u bolnički krug uletjelo vozilo Hitne pomoći, ali ubrzo bi s uključenom sirenom, s hitnim pacijentima, pojurilo prema izlazu iz grada, na cestu prema Laibachu, gdje se nalazila glavna vojna bolnica.

Šport, golo meso iz Starta i izlasci u kino nedjeljom, to je bilo sve za te uboge ročnike. Još nije bilo kafića i picerija. Gostionice su bile domaći teritorij. Civili i vojnici rijetko su zalazili u njih. U čitavom gradiću bila su tek tri ili četiri takva mjesta: restoran s kuglanom, gostionica kod ulaza u adelberšku spilju, delikates-bar u centru grada (gimnazijalci!) i hotel. Dakle mogli su otići na baklave u slastičarnicu i potom u kino. Jedino u kinu i u slastičarnici došlo bi do nekog malog, demokratskog miješanja i komešanja.

Ljeti bi dječaci ostajali na igralištu dugo, duboko u noć. Tek kad bi bljesnule prve ulične svjetiljke, u tamnom plavetnilu večeri, gore na poljskom putu koji je vodio nekamo izvan mjesta, razmišljali bi o povratku. Večer je bila kao kupanje tinte ljubičastog kineskog tuša. Još nekoliko šutova i bili su spremni za polazak kući.

Visoka poljska cesta vijugala se bijelo, gore iznad bolnice. Čula su se sjetna večernja zvona. U ljubičastoj blagosti noći, u izmaglici topline, jedino zvon njihove teške japanske Mikase. Lopta je imala tužan, taman odjek, suprotan mekoći noći koja je padala kao dodir svile. Ili ruže Heliogabalusa. A zatim… interval tišine koja će, možda, trajati čitavim svijetom kad jednom prestane ovaj veliki, veliki nemir. Tišina kao planina, u kojoj se neće čuti niti tih, tih žubor jednoga gorskog potoka:

“Slušaj kako je sve naglo zamrlo”, reče jedan dječak drugomu.

“Zaista, ni jednog zvuka. Kao da je negdje pala atomska bomba.”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.