Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

LEPTIR OD ŠAFRANA

 

Bili su u baru, svake noći redom padahu kiše, sjekire, koze, konji, krave, razarači, podmornice, stabla baobaba, osmrtnice, kule u zraku, izgubljeni zarezi i osamljeni ljudi.

Udisali su tako dim, znoj, perut, geste, riječi, kokoši načinjene od praha kokaina, pregibe trbuha, mandarine, mandoline, ali i osmijeh jedne mlade Brazilijanke. Fabijana je bila petite, atraktivna, eksplozivna, suzdržana, neočekivana i topla kao južna hemisfera, ponekad i paradoksalna, daleka, neshvatljivo opasna, kao što može bit jedna Brazilijanka iz srca Sao Paola. Voljela je svoju obitelj, mamu i tatu, baku, djedove, psa Mandraka, voljela je odlaziti na ples i plažu, na tržnicu; obožavala je idiosinkraziju argentinskog tanga; često je mijenjala svilene gaćice i ponekad se, u nastupu vjerske ekstaze, znala šibati po leđima snopom svježe ubranih kopriva. U njezinim sivim, ili možda zelenkastim, očima, gnijezdili su se redom netopiri, tropske ribice, vampiri, nepoznate brazilske patiserije i slastičarnice, jagode sa šlagom, zaljubljeni parovi, zaboravljeni smijeh, gorčina ljubavi i poneki sasma primorski saudades.

O, da, oko Fabijane sjeđahu, stajahu, neprestance se krećući, razgovarajući kaotično i uglavnom nepovezano, različiti igrači u baru: zvali su se Ana, Tomislav, Nadija, Francesco, Kevin, Giovanni Drogo, profesor Baltazar i ostali, slabije poznati likovi. Vrijeme je letjelo brzo, previše brzo, kao u snu. Bilo je već rano jutro kad su napokon istjerani iz bara. Vani su već cvrkutale jutarnje ptičice. Ulice su bile puste, čudne, kao na nekom još neotkrivenom otoku nad kojim lebdi sivilo zore, baš u trenutku prije nego što će se konačno pojaviti i crvena naranča sunca. Odjednom, baš u tom trenutku kada se gubi i posljednji tračak nade, kada bog Sunce samo što ne izroni negdje na istoku – na desno Fabijanino rame sletio je jedan veliki amazonski leptir s baršunastim krilima boje zlata. Posebnu draž davali su mu krugovi jarko žutoga šafrana. Rubovi krila pak obrubljeni crveno-crnim ili ljubičastim šarama, dok je dojam ljepote pojačala nestvarna veličina – leptir je bio poput šake jednog, recimo, rudara.

“Kakav predivan leptir!” primijeti u čudu Francesco.

“Dobro ti stoji, Fabijana”, dodala je Ana, vedro kao i obično. Ana je bila kristalna kocka vedrine u jednome mračnom, svakako previše mračnom vremenu.

Fabijana se smiješi, s plavim leptirom na ramenu bila je u tom trenutku prava tropska kraljica. Leptir je odbijao odletjeti, poći svojim putem, možda jednom odrasti i osamostaliti se. Kao da je bio onaj mali dječak koji se još uvijek igra na livadama nekog odavno potonulog svijeta. Svijeta koji je prošao kao san.

Leptir na Fabijaninu ramenu postao je u nekoj matamorfozi: pjesma, krik, susret s Rimbaudom, put na Daleki istok, orgazam, kuća u Istri, pramen kose, četkica za zube, početak ruže i kraj predstave. Potom je, dok je Fabijana trepnula svojim maglovitim očima, naglo odlepršao, nestavši brže nego što se pojavio.

“San ili java?” pitali su se redom prijatelji prije nego što su se razišli, idući svatko svojim putem u zoru novog čovječanstva.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.