Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

MLADIĆ IZ SAMOPOSLUGE

 

Svaki put kad dječaci pomisle kako upravo postaju Eddy Mercx, ili barem Egberto Gismonti, kraj njih na vespi prozuji Luter. Onaj crnpurasti, Tarzan iz Primorske broj 4, zaposlen u Merkatoru. Mjesto je imalo samo dva dućana, jedan na brijegu, a drugi u centru. Luter je radio u centru, gdje su gimnazijalci ponekad pravili probleme. Posebno košarkaš Paternoster, kojeg su nekoliko puta ulovili u krađi. Jednom ga je na djelu zaskočio Luter i gadno su se dokačili… Pohrvali se kao dva pelivana na podu samoposluge… Šef je pozvao patrolu, patrola direktora gimnazije, gimnazija je potom pozvala trenera, a klub je na kraju platio kaznu za ukradenu čokoladu. No budući da je košarkaš bio prvi strijelac momčadi, nisu ga mogli izbaciti.

A sada, evo ga, junak samoposluge na crnoj vespi, Tarzan iz kvarta, šireći seksualnu intrigu:

Fantje, a se igrate z majhnim?” dobacuje on gotovo svaki put kad prozuji na vespi. Oniži mladić, guste, gotovo negroidne kose – oko zgloba jedne ruke obično nosi kožnu torbicu, tzv. pederušu. Pederluk inače stiže u ove krajeve mnogo kasnije, iz Britanije i Amerike, gdje su ljudi prvi masovno posrnuli… No Luter nije bio derpe, već samo neka vrst fićfirića i dandyja – volio se šepuriti, možda i zbog svog niskog rasta – nosio je visoke potpetice, štraftaste zvoncarice, narančaste košulje i zaliske a la “neprijateljska” emigracija iz Münchena. Iako nije bio delikvent, mladićev izgled govorio je da je bolje ostaviti ga na miru. Ponekad bi ih kradomice gađao iz zračne puške. Skrio bi se na svom balkonu i gađao ih. Živio je na drugom katu susjedne zgrade, okrenute prema parkiralištu ispred njihova ulaza. Čim se tu subotom okupi mularija, Luter se zavuče iza krame na svom balkonu i – počne ih peckati metalnim zrnima. Imao je oko sokolovo!

“Jao, jao, jaoj!” uzvikivali su bolno dječaci, dok nisu skužili odakle je pucao snajperist.

Ho-ho, dečki, a lahko kaj zmočite pri deklicah?

Često ih je tako zadirkivao, u prolazu. Imao je u sebi nešto cigansko, ili boemsko. Neke romske krvi, što li. Cigo – prozvala ga je gospođa Justa, bogomoljka, usidjelica s petog kata. Gospođa Justa bila je puritanka, moralni “autoritet” ulice – svi su se pomalo pribojavali kad bi se pojavila na stubama i počela ih špotati.

Jednog petka kvartom je prohujala vijest da je mladić stradao u prometnoj nesreći! Tek sedamnaest godina, a nestade pod jurećim turskim špediterom. Vespa smrskana, glava, pričalo se, otkinuta od trupla, kao u onoj strašnoj sceni iz Bulgakovljeva romana. Istina ili ne, nikad nisu doznali.

Nitko ih više nije gađao iz zračnice. Čak su im pomalo nedostajali ugrizi onih olovnih metkića. Čovjek naime čeliči svoju dušu kroz patnju i bol. Zašto, ne znamo, ali tako je to ponekad. Treba ojačati poput asketa i jogija, mecima iz zračne puške u djetinjstvu, a kasnije meditacijom, jogom, eventualno i levitacijom u skrovitim lazovima Indije uz dijetu od leće, riže i soje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.