Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

MOGU LI POSUDITI CAMUSA?

 

“Ti znaš onu Romanu?”

“I što sad s njom, misliš se oženiti?”

Upravo u tom trenutku iz tramvaja izlazi a tko drugi nego Romana Kasparov! Aha! Završe u kavani s pogledom na tornjeve katedrale, pijuckajući kavu i frappé. Cipa je pušio Opatiju, Polić F57, a Romana Kasparov je apstinirala. Polićevo se srce smijalo od dragosti; Romana, klasična djevojka sa svojim rijetkim etruščanskim proboscisom! Na prazan stolac pored djevojke Cipa stavi Stranca Alberta Camusa.

“Kamo ćete ovoga ljeta, dečki?” upita djevojka crnih očiju.

“Ja pojma nemam.”

“Ja ću se kupati na bazenu u Šmidhenu i spremati za prijamni na Pedagoškoj”, tako će njegov drug. Graja maturanata dizala se isprekidano, u obliku zvižduka i skandiranja, s pomalo klaustrofobičnog trga na vrh nebodera. Polić je, prije nego što je naišao njegov drug, razgledao izlog. Knjige i imena Astrid Lindgren, Ericha Kästnera, Marka Twaina, Finžgara, Tone Seliškara, Julesa Vernea nekako ga podsjete na djetinjstvo u Adelsbergu i tamošnju knjižnicu, koja je bila premala za njegove apetite. Mogle su se posuditi samo tri knjige na jednu iskaznicu… No knjižničarka, odeblja simpatična žena, ponekad bi mu dopustila da ponese pet-šest knjiga.

Prošao je kroz maniju detektivskih romana!

Plodan, previše plodan pisac, taj Edgar Wallace. Pročitao je gotovo sve njegove romane. Kasnije čovjek ne čita da bi se zabavio, misli on, nego da bi nešto novo naučio, osjetio, promislio. Prve su knjige putovanja misli. Tko nije sanjao o Sibiru, Tibetu, o Porto Alegreu, o nekoj svojoj Ultime Thule na osnovi omiljenih knjiga i autora? Tko nije pomišljao: ovdje je Rodos, ovdje valja skočiti, bujna imaginacijo! Takve knjige, makar bile pisane za djecu, imaju neku svoju dublju, magijsku stvarnost. I one sada, kao igrom slučaja, na vrhu nebodera podsjećaju Polića na odrastanje, na mnoštvo lica, na mnogo tajnih epoha i razdoblja jednoga života, na zagonetne likove iz priča Pirandella, koji uvijek upleće stvarnost u priču, priču u stvarnost, stvarajući bezbrojne mitove i laži.

I tako Polić samo što nije usisan u magnetizam svoga prvoga velikog mita:

“Mogu li posuditi ovog Camusa?” upita naivno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.