Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

NARKOLEPTIK

 

Firči ponekad ima napade narkolepsije. Srećom, obično popodne i doma, a sada je rano ujutro i oni čekaju njezin autobus. Mrak je još sivkasto siv, a pločnici mokri od noćašnjeg dažda. Ona je Splićanka bujne crne kose, u ruci drži kišnjak. Lica su im neispavana. Nekoliko ranojutarnjih probisvijeta žica lovu. Jedan ili dva pijanca čekaju da se otvori prvi bife u podzemnom prolazu.

Ona staje na vagu. “Moram malo smršaviti”, pomisli djevojka na račun svoje jutarnje težine. Firči je teži, ali nimalo ga nije briga – osamdeset kila. Ona ima lijepe oči, kao Španjolka, a on brazgotinu iznad lijevog oka. On ljubi njezine oči, ona miluje tu njegovu brazgotinu. Uto dolazi autobus. Šest i petnaest ujutro. On je zatim konačno u svom kvartu. Ispred trafike nalazi se čvrsto upakiran dnevni tisak… On čupa jedan primjerak, koji, deset minuta kasnije, čita u krevetu. No kapci su mu teški, olovni… budi se kasno, u tri poslijepodne! “Kakva lijenčina!” pomisli i brzo uključi radio koji je stajao na hladnom radijatoru. Prestali su grijati. Ljeto samo što nije počelo. Rock-glazba odavno se pokvarila. Potom Firči uključi svoj električni pisaći stroj – tra-trap, traptrap – kliktale su tipkice. Dopadala mu se lakoća življenja, ali i čitljivost sloga na papiru.

“Ovo je bolje od pisaćeg stroja”, mislio je, ili nije. Prolazili su dani krasnih pisaćih strojeva na kojima su napisane besmrtne knjige 20. stoljeća.

Onda je otkrio da više nema cigareta. Grom i pakao, nije mu se išlo dolje po njih. Skuhao je čaj od kamilice. Sjeo je u kuhinju, pio i čitao novine. Prikaz nove knjige jedne njegove poznanice. “Hm, da”, mrmljao je. Prošle noći, u pekarnici, razgovarali su o toj knjizi. Kao da se autorica malo ponavlja… Opet mu se prispavalo. Pokuca blago, nečija ruka, na vrata njegove sobe. “Već je pet”, rekla je njegova majka.

“Telefon.”

“Halo?”

“Alo.”

“Hola, Zorana.”

“E.”

“Di si?”

“Kod Krigle, u kafiću.”

“Dolazim za pola ure, ne mogu baš sad…”

“Dobro, ako nisam tu, bit ću preko puta…”

“Di preko puta?”

“Pa kod Pere.”

“A, dobro onda. Vidimo se kod Pere.”

“Pera je car, adijo, bog.”

Na brzinu se preobuče, brzo nešto strpa u usta i izjuri na ulicu. Na papiru u električnom pisaćem stroju ostaje zapisana riječ, naslov možda, Narkolepsija, a ispod nje ovo:

Bio jednom jedan mladić, po zanimanju nezaposleni
kauboj, kojemu se stalno spavalo. Čak i kad je hodao
highwayem, njemu se spavalo, spavalo…

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.