Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

NIHILIZAM NIJE U MODI!

 

“Knjige kao takve donose propast”, reče Vjera Bellini.

Našli su se u kafiću, točno u podne, nakon dvadesetak godina. Parola dana glasila je: profesori književnosti (svih zemalja) ujedinite se protiv globalizma. Oboje su bili vedri duhovi, luđaci knjiga i književnosti, pomalo donkihotovski likovi koji se odmah baciše na svoju osnovnu temu: knjige i pisce. No Afrića je očekivao šok, jer u tih dvadesetak godina profesorica je sasvim izgubila vjeru u moć knjige. “Dakle ostao sam sâm”, pomisli Afrić, “tvrdoglav kao hridina o koju udaraju mnogi valovi, nevjere i oluje…”

“Nemoj se mrštiti”, reče profesorica držeći pelinkovac u drhtavoj ruci, “ali putokazi se promijeniše. Brod koji me još jučer vodio na nepoznate, zagonetne obale danas je nasukan na banalnome mulju stvarnosti.”

“Stvarnost? To je jedna obična pizdarija, obmana… Kakvi vražji putokazi, kakve olupine nasukanih brodova?” uozbilji se Afrić, pjesnik iz dijaspore. Bio je prilično razočaran. Nije očekivao da će baš profesorica baciti svoje koplje u trnje!

“Pa brod na kojem plovimo kao mladi mornari… Brod s posadom zvučnih imena, recimo, Malone, Murphy, Josef K., Mersault…”

“A, taj brod – on vam je, draga Vjera, odavno na remontu. Posljedice jednog rata koji se vodi protiv naše emaskulirane rase.”

“No, ja te ipak ne razumijem.”

“Nekada je bilo nekada. Jadan je onaj koji nikad ne progleda, koji se nikad ne mijenja. Nama je potreban nov način hoda, nov oblik kretanja, nova gravitacija… Drugi neki svemir nakon stotinu godina modernističkih lupetanja…, ali u školi nam nikada nisu bila otkrivana ona prava, prevratnička djela, prevratnički duhovi.”

“Ma ostavi se toga, Boro. Vidiš gdje živimo? U prašini arhiva. Tu me je dovela moja ljubav prema knjizi. Bolje se baviti nečim korisnim.”

“Skončati kao i svi normalni ljudi, raditi u školi? Jebat se s birokracijom? E, pa ja baš iz inata neću. Nema predaje. Sad još manje nego ranije. U četrdeset i drugoj mnogo sam pustolovniji nego u osamnaestoj! Ja bih u Valenciju, u Porto Alegre, u… u… u…”

Bellinijeva se nasmija. Prošlo je pet minuta, a već su imali sraz sučeljenih pogleda. Ipak, razgovor krenu, usprkos njihovim oprekama, kao što riječi uvijek idu, nezaustavljivo, vazda same od sebe, po inerciji; no, bolje još nešto naručiti. Njoj pelinkovac, njemu travarica. Volio je samostanska pića.

Profesorica ga je gledala svojim umornim, ali pametnim očima. Bile su sivo-zelene, kao u mačke. Odavno se prestala baviti glupostima kojima se njezin nekoć najblistaviji učenik i dalje zamajavao. Internetom, mobilnom telefonijom i ostalim bedastoćama. A on se odao askezi, pa natrag u život! Nije pio, osim travarice u društvu starih prijatelja. Prestao je pušiti još davne 1998. godine. Ni nogomet ga više nije zanimao, osim rekreativno. “Majmunska posla”, mislio je bez dlake na jeziku, kao neki novovjeki Cary Grant.

Prosit!”

“I vama.”

Sve ga sada svrbi, doduše. Budi se iz zapaha modernističke kontaminacije! Iz mrtvila postegzistencijalizma, iz nihilizma, iz njihova nedostatka vitalnosti, iz glavatosti racionalizma, iz apsurda, iz “izama”, posebice demokratskog fašizma…

“Daj odrasti više, dječače. Sve su to samo riječi.”

“Književnost, to je kao atomska bomba, jednom ste sami znamenito izjavili.”

“Zaista sam to rekla?”

“Sto posto. Sjećam se kao da je bilo jučer. Sjedili smo u baru Apollo kad ste to rekli. Sjećate li se bara Apollo? Sjećate li se izraza na konobarovu licu? Bio je super, taj konobar, Tonči. Dalmatinac s brkovima.”

Odjednom nam nekad bliske stvari mogu postati nevažne. Kao stare ploče bez nekadašnje magije. Kao i ljudi i gradovi koji izgube svoju čaroliju. No iznenada se u kafiću stvorila Nena Papriković. Afrić se začudi, zaboravio je da će i ona doći na dogovor. Nena je ostala mladolika, jedva da se promijenila u dvadesetak godina. Simpatizirala je Boru, ali znala je da je vazda bio pomalo osobenjak, radikalan, nonkonformist…

“Eto i tebe!” radosno uskliknu pobunjeni čovjek hrvatske dijaspore.

“Mali grad, kaj ćeš!” nasmiješi se Paprikovićka. Nikad se nije smijala, ali imala je smisla za humor. Metastaza ratnih godina ostavila je tragove posvuda. Afrić je proveo dvadeset godina u inozemstvu. Bio je pacifist i nije najbolje shvatio euforiju rata. No sada je bila očigledna rastuženost koja je nagrizla gotovo svako lice, svaku ulicu u gradu.

“Sve je to začeto puno ranije, na početku moderne demencije dvadesetog stoljeća”, mislio je dok su pričali o ljudima koje su poznavali, o običnim i banalnim stvarima. Nena Papriković gledala ga je prodorno svojim dubokim modrim očima.

“E, moj Boro”, uzdisala je. “Ja sam uvijek mislila da ćeš ti jednom…”

“Ne samo slabost nego i bolest, Cioran, Sartre, Bernhard… kao oblici solipsizma, eto”, mislio je pjesnik iz dijaspore površno odgovarajući na pitanja o običnim i banalnim stvarima. Žene su uvijek razgovarale o praktičnim stvarima, o ljudima koje su poznavale i njihovim problemima, a on je uporno i tvrdoglavo mislio: “Camus je barem imao oganj vitalnosti, nekakav dah vedrine. Možda zbog alžirskog sunca – u nekim od novela ima neke vedrine, ali uvijek kod njega pada ta duga sjenka, ideja kuge na doslovnoj i metaforičkoj razini.”

“Boro!” viknu Nena. “Jebote, pa on mene uopće ne sluša!”

“Što je, zašto vičeš?”

“Pitam, hoćemo li nešto jesti? E, Boro”, uzdiše stara družica, smije se i gleda na sat. Trebalo je otići na tržnicu i kupiti bakalar, papriku, blitvu. Pozvat će Boru na ručak da vidi kakav je i koliko se promijenio. “Pao je on, očito, u neke druge obrasce življenja, uhvatio se u neke mreže”, razmišlja Nena. “Znamenito je sebi zamrsio život i koliko mu je trebalo godina da to shvati? Novinarstvo, pa dvadeset godina Plimptonije… Može li mu se pomoći? Lakše je provući se poslovičnoj devi kroz iglene uši.”

“Što ćeš”, slegnu ramenima profesorica gledajući na sat, “knjige, nažalost, ne mogu prehraniti. Na kraju preostaje jedna začarana planina. Riječi. I to je sve.”

Jedan i petnaest, žurila se kući da skuha ručak i provjeri je li se vratio stari mačak Pera. U posljednje vrijeme Pera se danonoćno skitao po krovovima okolnih zgrada. Bojala se da ga tko u susjedstvu ne otruje. Pera je imao i seku, Vjeru.

Bili su preslatki, taj par mačaka.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.