Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

ODLAZI MARIE

 

Bili su u baru punom vazda novih i nepoznatih lica. Bilo je tu i nekoliko novih Brazilaca kojima nije bilo do šale. No svi su oni voljeli pičke, svi su se furali na kokain. Bila je tu slučajno zalutala Mađarica Eva iz Sente, koja nije znala “srpsko”. Bio je tu i neprispodobivi Torun – izgubljen čovjek čija je majka bila Njemica iz Hannovera, a otac pilot iz Bangladeša. Naravno, bila je tu Marie, oko koje su se te noći okretale zvijezde na velikom, vlažnom prerijskome nebu.

“Ovo je najljepša noć vašeg mladog života, Marie” rekao je Gordogan pomalo u šali, a pomalo sluteći neka dublja, nevidljiva strujanja. Možda je bila riječ o metafizici duše, o trenutačnom procvatu intuicije, možda jednostavno neka estetska kategorija, nešto iz priručnika ljudske ljepote koja se stalno mijenja i preobličuje. Naime sljedećeg jutra Marie je odlazila na dalek i opasan put. Možda i na put bez povratka, nitko nije mogao reći s izvjesnošću. No dotad, večeras, bila je kraljica bara. Sve se vrtjelo oko nje: muškarci u frakovima, pivo u bokalima, zagonetni bartender Joshua, loptice za biljar, sapun u WC-u, zvijezde na nebu.

Svirale su, redom, gitare, mandoline, trube, saksofoni, jedan piskutavi klarinet, čak i jedno violončelo, koje je tako otužno gudilo negdje ispod površine svih stvari. Del sentimiento trágico de la vida… Negdje na rubovima događanja u baru krčkale su se nove simpatije, ljubavi, tenzije, planeti su se sudarali i poništavali, mijenjale su se galaksije i u crnim rupama nestajali mnogi kozmički brodovi, poleti nade, ponori očajanja, usklici ekstaza. Izvanzemaljci nikako nisu htjeli doći dolje među nas, spustiti se među ljude. Tek ponekad, četvrtkom oko deset navečer, jedan od njih zašao bi u taj osamljeni bar na kraju svijeta.

Marie, zelenih, razrogačenih očiju, bila je spremna za svoje putovanje. Spremala se dugo, brižno, sanjajući lijepe stvari koje bi se još mogle dogoditi, ignorirajući one neugodne, koje se, nažalost, nisu mogle izbjeći. A vani je već, na ranoj jutarnjoj kiši, čekala diližansa s četiri konja. Kočijaš, kojem se nije moglo razaznati lice ispod golema šešira, zaspao je u svom tvrdom sjedalu. Kovčezi su već bili uredno poslagani navrh kočije, zavezani, i oni spremni za daleko putovanje. Marie je bila jedini putnik tog ranog jutra, u četiri i deset…

Prva jutarnja veza za Bangkok, Ulan Bator, Dien Bien Fu, Sahalin, Valparaiso, Nuuk, Mirandu de Ebro, Sapporo, Tarragonu, Agrigento, Funafuti, Krefeld, Rumu i, naravno – Kecskémet.

Čitav se bar okupio oko kočije, na kraju dugog putovanja u noć, da isprati Marie na njezin daleki put. Bilo je nečeg dirljivog u njezinu suznom pogledu dok se ukrcavala u praznu kočiju. Čak i Brazilci, kojima kao i obično nije bilo do šale, počeli su mahati rukama i rupcima kada se kočija odjednom trznula te potom brzo krenula alejom nepoznatih prerijskih boraca… Neki su čak, kradomice, obrisali krajičak oka. Suzice su tekle, tekle…

Bez Marie gradić više nikad neće biti isti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.