Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

OLD FLAME

 

Našli su se u kafiću, točno u podne, nakon čitave jedne vječnosti. Odavno nije bilo ničega među njima, a opet je malo vatre zasjalo u njihovim očima čim se izgubila ona početna nervoza. Ona je bila prevoditeljica jedne zloglasne međunarodne organizacije, a on vlasnik plantaže naranči i limuna i trgovac crnim robljem. Ona je živjela u Nizozemskoj, on u Porto Alegreu. Oboje su bili pomalo umorni od svega, nakon kulturnih šokova ove ili one vrste koji su se smjenjivali jedan za drugim. Nisu znali o čemu bi pričali. Nisu više imali puno dodirnih točaka. Ona nevjerojatna ljubav sada im se činila kao nestvaran san, kao jedna od onih Shakespeareovih ljetnih komedija u kojima je sve vedrina i prpošnost, ali onda se, nažalost, spavač mora probuditi. Ustvari, njemu je takva ljubav sada izgledala pomalo bahata i sebična. Samo strujanje srodne krvi bilo je ono što ga je vuklo. Nisu ga zanimale stvari koje su porobile čitav naraštaj. Zanimali su ga slobodni duhovi, oni koji se još nisu predali, koji nisu nestali u raljama hipoteka, porna i ponoćnih diskoteka. Ne, on je gledao na stvari bitno drugačije, uvijek svojim crnim, vatrenim očima. Dok se Marija, na primjer, oduševila jednom roznom, vulgarnom pop-pjevačicom, on je jasno vidio činjenicu da se radi o bestidnoj kurvetini.

Čitav je svijet bio izvrnut naglavce s kultom prijetećih, nacerenih majmuna, glupih cajki i još glupljih udarača lopte. No Marija je postala majka i kao sve majke bila je opsjednuta kultom svoga sina. Kako on nije imao djece, nije mogao shvatiti taj kult i opsesiju sinom. Naravno, muškarci nemaju tu perspektivu i iz bioloških razloga. “Pomalo kao krave”, usudio se pomisliti taj pomorac i pustolov. Volio je more, otvorenu pučinu oceana, volio je izazov dubokih plaveti, htio je jednom, na kraju, rastopiti se u moru, nestati u utrobama kita, u raljama morskih pasa, rastvoriti se u organsku kemiju planktona i algi…

“Nemoj se mrštiti”, reče Marija držeći drhtavom rukom sok od malina – odavno je prestala pušiti i piti – “ali sve je sada drugačije. Moj je sin jedino što me zanima, on i jedan normalan građanski život…”

“Građanski život? To je jedna pizdarija, deluzija… Kakav vražji život je to? Ima više života u grobnicama starih faraona, u olupinama nasukanih brodova”, uozbilji se mornar, čovjek dijaspore, ali koji je rijetko plaćao članarinu Matici Hrvatskoj. Bio je vrlo razočaran i njima. Nije očekivao ništa ni od koga.

“Ti si još prilično mlad… iako si osijedio. To je luksuz.”

“Moja Marija, moj brod ti je odavno u remontu. Posljedice dugotrajnog rata koji se vodi protiv moje emaskulirane rase.”

“Ne razumijem.”

“Nema veze. Ne vjerujem da ćeš shvatiti. Nama treba nov način hodanja, nova gravitacija… Nov svemir, zapravo. Nikad u školi nismo naučili ništa o pravoj drami koja nas očekuje u životu…”

“Ma ostavi se toga, Felikse. Nego, što se ne skrasiš već negdje…”

“Ne mogu, nosim taj nemir u sebi. Iako ni južni Brazil nije tako loš. Imam malu plantažu naranči i limuna…, ali to me ne drži, u četrdesetoj i petoj luđi sam i buntovniji nego kad sam imao osamnaest…”

“Daj odrasti više, čovječe.”

Feliks glavom da znak šankerici. Bilo je prošlo tek 30 minuta, a već su imali osjećaj da je njihov razgovor gubljenje vremena, kao i njihovi životi, koji su pošli u dramatično divergentnim smjerovima. On naruči travaricu. Volio je samostanska pića. U njemu je bilo nečeg asketskog, dok je Marija imala vruću, jebežljivu krv. Gledala ga je svojim smeđim očima srne u šumarku. Bilo je teško povjerovati da u njima ima bilo kakve lukavštine. No, eto, bavila se glupostima koje Feliksa uopće nisu zanimale – Madonnini koncerti, kurvanje, kuće u dosadnoj zemlji ispod razine mora, bicikli i polderi. Bilo je bolje u džunglama Amazone pušiti hašiš ili nepoznate tropske biljke. I dalje je vjerovao u učenja Don Juana. Postoje neke dublje, daleko dublje dimenzije…

“Prosit!”

“I tebi.”

Osjećao je jak svrab. Svijet je bio tako malen i zagušljiv. Žudio je, kao i mnogi drugi koji su se probudili iz apatije prošlog stoljeća, čista, nova prostranstva, glazbe, arhitekture, likovne umjetnosti… Iz mrtvila dvadesetoga vijeka, iz postnihilizma, iz nedostatka životne vitalnosti, iz glavatosti racionalizma, iz odavno olinjale teorije apsurda morao se roditi nov čovjek, čovjek budućnosti, kozmokrat…

“Daj, odrasti više čovječe. Sve su to samo riječi…”, govorio je Marijin pogled s onom mržnjom koju žene instinktivno osjećaju prema muškoj sili sklonoj stvaranju, kaosu, kreativnosti… Svaki je pravi muškarac potencijalna atomska bomba.

“Sjećam se kao da je bilo jučer. Sniježilo je, a mi smo sjedili u baru Apollo, pisao si pjesme u maniri ruskih simbolista, ja sam tada mislila da si ti moj Blok…”

Odjednom, nekad bliske stvari o kojima je pričala Marija čovjeku su se učinile sasvim nevažnima. Kao stare ploče koje su izgubile svoju magiju. Kao i gradovi koji su izgubili svoju moć.

“Da, pomalo kao bloger tvoje generacije”, kazala mu je Marija.

“Ja sam…”, nije znao što da kaže. Bio je obuzet emocijama, na rubu suza. Sve je riječi toliko puta izokrenuo, izvrnuo, pregledao ih sa svih strana i iz svih kutova, kao dobar automehaničar. Vjerovao je da pred sobom ima još dosta kilometraže, pa iako se samo zavaravao, ne mari. Ionako je sve već pojela jedna vedra rastuženost koja je nagrizla sva lica i ulice grada koji je nekoć toliko volio, iako se u njemu nije rodio.

Sada su bili brodolomci na otoku do kojeg više nisu dolazili mnogi prekooceanski brodovi. No Marija se žurila kući. Čekao ju je njezin sin – sada jedini smisao njezina novog života. Čovjek je još neko vrijeme ostao sam u lokalu. Lica su mu bila nepoznata i strana. Ona na televiziji kao i ova ispred šanka. Sjetio se ludih noći kada je znao skitati, poput mačora, po krovovima okolnih zgrada u ulici blizu tržnice. Jednom je zamalo zagazio u mrak. U posljednji tren zgrabila ga je ruka njegove prijateljice, koja je sad bila popularna crtačica stripova.

“Možda bi ipak bilo bolje nestati dok je čovjek sasvim mlad”, pomisli Feliks izlazeći iz lokala. Grad mu se učinio zapuštenim, bez one vitalnosti koju je nekoć imao, a koja je danas izgledala poput potrošene legende kojoj se nitko ne usuđuje pogledati u oči.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.