Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

POKRET NESVRSTANOSTI

 

Vesu i njegovu pesu

 

U skrivenom bunkeru gdje se čuvaju filmski žurnali iz pedesetih Silvije i Sibila sjede u društvu kontroverznog redatelja Z.-a. On je već dugi niz godina u emigraciji. Nema šanse da se skoro vrati u lijepu našu domovinu, kaže im. Oko nas se digao maglovit zid povijesnog vakuuma, u kojem je nestala i jedna vedrija strana prošlosti, kaže.

“Pogledajte i odlučite sami. Jesmo li sve to samo sanjali ili ne?” zapita ih Z. petljajući nešto oko projektora. Onda se upale pokretne slike. U polumraku sobe krene lavina starih filmskih žurnala. Na pokretnim slikama prizori se brzo mijenjaju: car Titonije i njegova putovanja… nasmijana lica pučanstva… ekstaza… odbori za doček, crveni tepisi… limena glazba i fanfare… himne, zastave, parade, žene u narodnim nošnjama s buketima cvijeća… pioniri maleni mašu zastavicama i slično.

“Sjećaš li se ovih likova?” upita redatelj Silvija, jer Sibila je bila suviše mlada da bi mogla pamtiti karizmatične političare prohujalih vremena. Vide se: mladi Castro, Sukarno, Nehru, Naser, arhimandrit ciparski Makarios…

“Poznaješ li ovoga?” namignu Z.

“Kako da ne, car Haile Selassie”, uzvikne Silvije. “Rastafarijanci su držali da je on utjelovljenje Mojsija ili Isusa, ne znam više točno.”

“Ha-ha! A ovo je već kasnije razdoblje… Sirimavo Bandaranaike!”

Che roba, no?” dobacuje veselo Silvije.

“Pa evo ti ga, prijatelju, Castro u najboljim godinama.”

Zatim vide ličnosti iz popularne kulture: Sophiju Loren i Carla Pontija.

“Tito pipka, a Sophia se smješka!” dobacuje nestašno Silvije.

Na slikama vide: Ginu Lollobrigidu, Orsona Wellesa, Richarda Burtona, koji glumi cara Titonija u filmu Stipe Delića…

Galeb!” uzviknu svi skupa, čak je i Sibila čula za znamenito plovilo koje je oplovilo svih devet mora, uzduž i poprijeko. Nesvrstana ševa Guliverovih putovanja. Kralj Titonije i njegove avanture u šumi nesvrstanih stribora! Natpis na pokretnim slikama: Prva konferencija nesvrstanih, rujan 1961…

“Čista pišurija, kad se danas promisli”, komentira redatelj Z., “ali u ono vrijeme to je bila druga pjesma. Danas je teško reći je li to sve bila šala, možda kakva masonska urota ili zafrkancija?”

“Titonije se vazda doima veselim, raspoloženim, čak i bezbrižnim”, kaže Sibila. “Kažu da je imao vrlo ekscentričan naglasak.”

“Točno”, kaže Silvije, “bilo je u vezi s tim čudnim naglaskom dosta teorija zavjere, nagađanja. Je li riječ o agentu Kominterne? O ruskom špijunu, Austrijancu Weissu, o masoneriji…”

Na slikama: povorka mercedesa prolazi ulicama gradova i gradića, kroz prozor svoje limuzine gomili maše voljeni diktator, nepregledni špaliri građana… svatko se upinje da spazi poznato lice iza zatamnjenih stakala mercedesa

“Zamislite koliko je sve to koštalo tu državu, a?” kaže Z. “Tolika putovanja, gozbe i banketi, lov i ribolov, kubanske cigare, umjetnine, slonovača, zlato i dijamanti, sve te ‘misije mira i prijateljstva’?”

“Meni sve to izgleda kao neka masovna iluzija, fatamorgana”, kaže Sibila. “Prošlost se, općenito govoreći, ponekad čini nevjerojatnom.”

Prizori iz Vijetnama, kao kontrast…

“Još jedan nekažnjeni američki genocid. Tri milijuna vijetnamskih žrtava”, kaže ozbiljnim glasom redatelj Z. “Od Filipina do Hirošime, Dresdena, Koreje, Vijetnama, Iraka… pokolju kao da nema kraja.”

Američka gorila i njezina vječno nacerena, fašistička njuška”, komentiraju Sibila i Silvije.

Filmski žurnali teku. Osobni arhiv (ono što je uspio sačuvati) tog ekscentričnog redatelja. Od historijske važnosti. Srećom, nisu uništeni u ratu niti su pali u ruke onima koji žele izbrisati povijest. Ponovo slike: sada se vide radnici, tvornice, parole poput “Tvornice radnicima, zemlja seljacima!”.

“Radničko samoupravlljanje?” upita pomalo ironično Sibila, koja je ipak pripadala mladoj gardi.

E dolce far niente radnog pučanstva Jugoslavije”, kaže redatelj.

“Jebe lud zbunjenog.”

“Politički eksperiment koji je bio trn u oku štakorima IMF-mafije. Po meni pak, socijalni sustav koji je, usprkos svemu, pružio pristojan život većini svojih građana”, kaže redatelj Z. “Ali, naravno, sve je to bilo prilično nerealno, stvarajući generaciju ljudi odraslih u kuli od karata, oblomovštinu samoupravnog sastančenja i praznikovanja…”

“Ustaj, radni narode Crne Gore”, našali se i Silvije. Međutim, po Z.-u, ruku na srce, bilo je tu zdrave ekonomske logike, usprkos svim slabostima samoupravne prakse koja je izvrnula naglavce i one dobre strane teorije samoupravnog socijalizma.

“To ne sporim”, kaže Silvije. “No upravo su u tome bili neki od pravih uzroka kasnije kataklizme.”

“Ja ne vjerujem u taj mit da se radilo o nekoj vrsti komunističke Švicarske”, kaže skeptično Sibila.

“Naravno da je mit, ali ideja je bila dobra i pravedna. Druga je stvar što vlast kvari ljudi, što je država država, što je multikulturalna, multinacionalna država neodrživ fantom… No u samoupravljanju je barem postojala ideja neke socijalne jednakosti i pravde, barem u teoriji”, objašnjava redatelj Z.

“Ništa nije besplatno! Državni kapitalizam, bilo američki bilo sovjetski, ima svoju krvavu cijenu. Sve se plaća, prije ili kasnije…”

“Naravno, ali samoupravljanje nije bilo komunizam – u Sovjetskom Savezu nije bilo nikakvih građanskih sloboda. A kod nas, barem tih 30-35 godina, stvari su ipak nekako funkcionirale: ne samo socijalna skrb već i sloboda kreativnog izraza u književnosti i filmu, kakva je bila nemoguća u zemljama iza željezne zavjese, a danas u zemljama u kojima vlada tzv. Politička korektnost.”

“Ne slažem se s vama. Upravo iz te neslobode na Istoku nastali su veliki filmovi, napisane sjajne disidentske knjige, osobito šezdesetih…”

“Ne sporim to, ali naši su filmovi bili još kritičniji, još radikalniji. Paradoksalno, kod nas je država često financirala filmove koji su je otvoreno denuncirali i napadali… Sjeti se samo Pavlovića, Papića, Petrovića, Hladnika, pa i Vrdoljaka i Mimice… Teže je bilo proći birokratske stupice jednom Kieslowskom. Da ne govorimo o Tarkovskom i slično.”

“Meni je sve to preveč komplicirano”, uzdahnu djevojka.

“Što je tu toliko komplicirano?” zapita Silvije.

“Ma sve! Čini mi se ponekad da vi ljudi iz te epohe volite izmišljati stvari.”

“Sibila je u pravu, ajmo bolje negdje popit kriglu piva, svi smo već umorni od ovih starih žurnala”, kaže redatelj Z. skinuvši četvrtaste naočale da ih obriše.

“Ima tu jedna dobra pivnica, odmah kod tržnice”, predloži Silvije.

Dok su prolazili Trgom, odjednom ih redatelj ponuka da pogledaju prema ulazu u Društvo književnika. Dva starija čovjeka nešto su raspravljala pred ulazom, dvoumeći se hoće li ući ili neće.

“Tip sa šeširom i naočalama, vidite ga?”

“Tko je onaj u plavom kaputu, onaj koji se dobro drži?”

“Da, Sibila, on vam je bio važna ličnost u vrijeme cara Titonija. Mnogo godina u najužem rukovodstvu države. Taj se naputovao svijetom”, reče, ne bez malo zavisti, filmski redatelj Z.

Silvije mu uputi urotnički osmijeh onih koji vjeruju da su i oni u pravo vrijeme bili na pravome mjestu.

“Čini mi se da sam negdje vidjela njegovu facu”, reče Sibila zureći pomalo napadno u smjeru dotičnoga, sad već ostarjelog gospodina.

“Jeste li primijetili?” upita ih diskretno redatelj.

“Što to?” upita Sibila.

“Pomalo je zrikav.”

“Gle, zaista, kad bolje pogledam – u pravu ste. Skroz je zrikav.”

“Pravi zrikavac”, našali se i Silvije otvarajući vrata pivnice, puštajući djevojku i redatelja da uđu prvi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.