Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

PRAZNIK RADA

 

Jednog proljeća na putu u Firencu mladić odluči zastati u Bologni, gdje je živjela njegova dalja rođakinja, zvala se Lina. Nisu se nikad upoznali, pa je sada možda dobra prilika da to učine, pomisli mladić, profesor likovnog odgoja. Vrijeme je bilo sunčano i toplo, te on smjelo sjede u prvi zeleni autobus koji je prometovao od kolodvora do glavnog trga, kojim je (naravno) dominirala katedrala. Znamenit je taj duh sjevera Italije, koji ga pomalo tišti svojom melankoličnom prepoznatljivošću.

Ponekad kao da ga geni vuku na mjesto zločina, a sjever Italije privlačio ga je još otkad je od oca čuo da je njegov otac vjerojatno bio neki furlanski pustolov. No nije tu bilo velikih izjava ljubavi, tek gorčina velikih, nezaliječenih rana.

“Ima nečeg u ovim dotrajalim kućama”, mislio je sada mladić gledajući kroz prozor autobusa uske ulice, koje su mu se odmah dopale. U sebi je opsovao oca, tog šampiona raskorjenjivanja, vagabunda i pustolova, pukovnika u penziji i socijalističkog agitatora… No nećemo dublje ulaziti u biografske indiskrecije. Biografija, to je jedno veliko minsko polje.

“Otkud ovolike crvene zastave?” zapita se mladić, jer čitav je grad tog jutra bio jedno more crvenih zastava. A onda se – ”Blesan!” – dosjetio. “Ta jasno, danas je praznik! Praznik rada!”

Ispred neke oronule fasade autobus stane. Gordogan iziđe i gleda gdje da popije svoj macchiato. Pogledom je tražio Zvečku. “Evo, možda ovaj cafe Cocco & Mocco?” U caféu neki domorodac brzo srče kavu s nogu, obično jedino turisti sjednu za stol, ne znajući da je tako skuplje. Kad se sjedne, sve je, naravno, skuplje, ali on to zna, pa naruči na šanku…

Macchiato grande, prego.” Mora nešto prezalogajiti, iako je šunka zelena, baš kao i Gordoganove oči, koje znatiželjno upijaju lica ovoga grada. Čini mi se da svaka façade ima svoju priču, kao što, uostalom, imaju fasade svih gradova natopljenih dugom dramom civilizacije i povijesti – iznad šanka uoči plakat sa slikom vođe PCI-a Berlinguera.

Potom masa ljudi koja se slijeva prema glavnome trgu, kao da se praznuje punom kulinarskom i enološkom, a ne samo ideološkom parom. Internacionala zabrenča u velikim zvučnicima koji su bili strateški raspoređeni po trgu. “Sve ti ovo još ne smeta u mladosti, dapače, Berlinguer ti je čak simpatičan, da ne govorimo o Gramsciju…” No ovdje bodu oči portreti Marxa, Lenjina i ostalih masovnih ubojica… “Još im fali Staljin, pa da ekipa bude kompletna…”

Mnoštvo s crvenim karanfilima, dosta mladeži. Atmosfera pomalo klaustrofobična. “Komunjarska”, požalit će se desničari koji vire iz automobila ili barova nesklonih crvenim entuzijastima. “Crveni i crni, danas svi zajedno moramo upregnuti u ista kola”, kaže jedan prolaznik. Drugi se buni: “Naši su radnici dugo bili zaluđeni ideologijom.” Zastave vijore. Trg je pun PCI-ovih plakata, kapa, majica, partizana s karanfilima u zapučku… Iz razglasa šibaju borbene pjesme: Bandiera Rossa, Bella Ciao… “Proleteri svih zemalja, ujedinite se s proleterkama!” misli ironično mladić, ali ne bez nostalgije. Ipak, pripadao je toj generaciji odrasloj u jeku komunističke propagande.

“Da, svi smo mi bili žrtve jedne velike iluzije…” No, evo, sunce se konačno probilo kroz dim žaropeka, neki se okupljaju oko harmonikaša, drugi nešto skandiraju, treći su oko pozornice gdje je trebao početi koncert… na rasporedu je Billy Bragg! “Taj se svuda zna uguziti”, čuje nekog cinika. Drugi odgovara zijevajući: “No nitko nije takvo govno kao onaj Bongo Cox.” Atmosfera se malo zagrijala, bilo je vrijeme da zvrcne Linu…

“Halo. Od Pina. Da. Abbazzija. Ma od stričeva polubrata… Kada? A, tu, blizu kažeš? Pred katedralom, pa naravno, to je najjednostavnije! Ispričavam se, pardon.”

 

* * *

Sat kasnije srdačno se pozdravljaju pred katedralom, kao da su se oduvijek znali. Lina je bila mala okrugla crnka, a Gordogan visok i mršav, rimskog nosa, tako da je bilo nemoguće reći da su povezani nekim dalekim genetskim vezama. S Linom je bio njezin momak, Umberto, koji je imao sive oči i blaženo se cerekao… “Hm”, pomislio mladić, “ovaj je stondiran.” Bez krzmanja Umberto vadi jedan od svojih laced cigareta. Što da ne, i to je za ljude. Trava je bila blaga, brzo je lupila u glavu, ali nije utjecala na osnovne smjernice snalaženja po gradu, uz glazbu koja je dopirala iz velikih zvučnika.

“Giorgio Conte!” uzviknu Lina, ali to ime nije puno govorilo mladiću. Bilo je možda već oko podne. Samo su zvona katedrale lupala, i to je bilo šokantno, taj njihov veliki bong, bong, bong… Umberto je već podučavao mladića korisnim frazama tipa:

Vaffanculo!” Ili:

Faccia di culo!”

Tutto a posto”, smije se Umberto.

Tutto a posto e niente in ordine”, podučava i Lina.

Lini se sve to činilo pomalo infantilnim. Umberto joj nije bio dorastao, očigledno. No bio je domorodac i to je bilo dobro jer u Bologni se Lina, kaže osjećala pomalo osamljeno. Rodila se u Lecceu, na samom jugu apeninske čizme (iako je po ocu Istranka). Majka joj je, kaže, iz Puglie. Ukratko, nisu bili najskladniji par. Linu je zanimala povijest književnosti i Dante. A Umberta – marihuana i, naravno, calcio! Svake subote išao je na utakmice FC Bologna.

“Cijela ova šarada…”, pokaže glavom mladić, ali ne dovrši svoju misao.

“A Pasolini, poznaješ ga?” pita djevojka.

Pasolini, kako da ne! Renesansna ličnost: pjesnik, crtač, fotograf, romansijer, svjetski priznat sineast… Baš ga je uvrijedila! Nema baš previše renesansnih ličnosti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća! U velikoj epohi tridesetih da, još je bilo multitalenata… Witkiewicz, Leonid Andrejev, Cocteau…, ali nakon rata sve ih je manje – Buzzati, Pasolini – potonji upravo rođeni Bolonjac, middle class.

“Antiburžujska buržoazija”, netko je jednom rekao.

Boh, che roba!” prtlja jezikom Umberto, “Pier Paolo, jedan od onih salonskih komunista…”

“Nisi u pravu, on je bio protiv Crkve, ali i protiv terora crvenih”, kaže Lina. A mladić promatra lijepe ljude i žene. Sve ostalo bilo mu je kao prelijevanje iz šupljeg u prazno. No sjetivši se svojeg oca, pukovnika u penziji i fanatičnog socijalista, kaže:

“Mnogi su bili zagrizli tu udicu. Moj otac i danas sanja o barikadama Pariške komune iz 1871. kao o nekom idealu.”

“Hej, Lina”, ubacuje se opet Umberto. “Tvoj rođak izgleda kao Pavese!”

Lina se zagleda u mladićeve oči:

“Zaista”, kaže Lina, “ali Pavese je imao malo tamnije oči.”

Sad su već svi bili gladni kao vukovi. Lina i Umberto živjeli su studentskim životom, boemski i podstanarski, često su se selili, izbjegavajući gazde i vjerovnike.

“Mogao bih pojesti pečenog vola u vijencu tirolskih kobasa”, zijevnu Umberto.

Zatim pred njih naglo stade crvena vespa – dvije djevojke odjevene u crnu kožu. Nešto srdačno brbljaju. Očito je, poznaju se. Mačke se nešto zezaju s Umbertom: Lina ih upoznaje, one skeniraju mladića, posebno crvenokosa. Nije izgledao kao milijunaš. Nemaran i umoran od puta, pomalo izvan buržujskih standarda ulične pomodnosti… “Modesto Schiavone”, čitalo im se na licima, a zatim brzo brzo, ciao-ciao, baccio-baccio, nestanu sa scene, a Lina, Umberto i mladić krenuše u potragu za hranom – trattoria se, kako to već obično biva, nalazila u nekom drugom dijelu grada.

Dok su ulazili u prazan autobus, s trga do njih dopre urlik i aplauz gomile – na scenu se upravo penjao posljednji trubadur naivnog socijalizma Billy Bragg.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.