Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

PRERIJSKA RAPSODIJA

 

Bila je subota, oko deset navečer, i u baru je bilo tek šest ili sedam ljudi, svi poredani oko metalnog šanka. Barmen je imao crne oči, bio je suzdržan i pomalo čudan, čudan kao ptica, ali ipak je bez prigovora pred njih stavljao krigle piva. Sve bi proteklo u najboljem redu da se odjednom, baš u trenutku kad se to uopće nije očekivalo, iz dna sobe nije oglasio džuboks. Taj je džuboks već stoljećima stajao pri dnu lokala, koji je zapravo bio tek jedna oveća pravokutna kutija…

No oni koji su očekivali da će čuti niz marševa i koračnica, ciklus vojnih parada, potom buku džeza, popa i rocka ostali su šokirani. Zasvirala je Mađarska rapsodija broj 2 Franza Liszta u izvedbi Paderewskog. Zasvirala je prvi put na tom drevnom džuboksu u kojem i nije bilo klasika, još manje legendarnih klasičnih izvođača. Feltmajer, koji je sjedio u društvu svojih prijatelja, prvi put u svom životu shvati veličinu Lisztovu.

Moglo bi se možda prigovoriti da je lakše shvatiti Liszta od Wagnera (ili Mahlera), ali to ne bi bio sasvim opravdan prigovor. Bilo je nešto u toj izvedbi Paderewskog. Nitko nikada nije tako izveo Liszta. Kao da nijedan drugi pijanist nije pravilno razumio tu znamenitu skladbu. Feltmajer se stoga prepusti čaroliji nevjerojatne, izvanzemaljske čari… I njegovi prijatelji ostali su nijemi, zaleđeni s kriglama piva u rukama… Nisu ni sanjali da je, u neka bolja vremena, postojala istinska glazba i karizmatični izvođači poput Paderewskog.

Vani je prošla ponoć, jedan sat, petnaest do dva, tri i pet ujutro, vani je već svitalo, zasjalo je rano sunce, no zatim se sve smračilo i počela je padati turobna kiša, potom vijavica, mećava, snijeg, onda se sve ponovo pročistilo i ptice su, jedna za drugom, krenule na sjever. No već je u njima bio nekakav nemir, neka neodređena žudnja za jugom… Prošlo je nekoliko godina, dvije, pet, šest. Četrnaest godina i dvjesto pedeset i šest dana. Potom trideset godina i…, a da to nitko u baru nije primijetio, prošle su već 84 godine – koliko treba planetu Uranu da dovrši jednu od svojih sporih revolucija!

Oko bara odavno su nestali orisi grada, odavno se sve pretvorilo u zgarište, u šikaru, u prerijski gustiš neprobojnog drača i korova… Tek ostatak ostatka malog betonskog temelja ukazivao je da se tu jednom nalazila zadimljena kutija u kojoj se pilo i družilo. No ako se neki znatiželjni putnik primakne tom malom pravokutnom gustišu, prislonivši uho o komadić betona koji je ostao od nekadašnjih temelja, možda će i on moći razaznati njemu sasvim nerazumljivu, a toliko fascinantnu harmoniju:

Paderewski izvodi Mađarsku rapsodiju broj 2.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.