Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

PRIČA U DVA GLASA

 

UNO

“Žudim za kazalištem jer nikada se nisam osjećala tako prazno, otuđeno”, reče Sandra. Bio je petak ujutro, sunce je sjalo nad gradom.

“Na što misliš?”

“Pa mislim, nakon petnaest godina u Kanadi i Australiji ogladnjela sam za kazalištem…”

“A, to, potpuno te shvaćam. Tek ondje u nama se probudi glad za ljepotom, ustvari manija ljepote, a kazalište je jedna od najljepših manifestacija te jedinstvene europske manije…”

Sjedili su u kafiću i prepuštali se uspomenama. Nisu se vidjeli osamnaest godina, još od studija. Unutarnjim okom pamćenje je vratilo neke fragmente njezine poznate predstave Cocolemocco. Gargantuovske lutke na štulama; tople svibanjske noći na Trgu Republike; Sandra je bila kazališna amaterka kojoj su predviđali sjajnu karijeru…

“Bili smo amateri, ali u nama je bilo toliko ognja.”

“Izgledno.”

Veliko kazalište ima svojih vrlina, ali tolike igre zakulisnih ratova, intrige, primadone, balet političkih kuloara, taj kaos krkanluka, harlotizma i nepotizma – sve je to bilo nepodnošljivo idealistima poput Sandre.

“Opet, lijepo je biti doma, pa makar i pod svodovima velike žute kuće”, kaže Sandra gladeći svoju jarko crvenu kosu. Uvijek je bojila kosu u jarke boje. Kao ona Lola iz filma Rennt, Lola, Rent.

“A tek ove naše kavane, Zagreb, razumiješ? Dragi Zagreb.”

“Da, ti toliko voliš ovaj grad. Zbog čega?”

“Ne znam ni sam zašto. Pomalo sam čak lud za Zagrebom, što nema nikakve logike…”

“Ja patim za ovim kazalištem, a ne za gradom… Živjeti u zemlji u kojoj nitko ne zna tko je Moliére, što je to Kralj na Betajnovi, u kojoj nitko ne zna za imena Artaud, Jarry… čak ni Beckett, kakva strava.”

“Ne moraš ništa više reći, sve mi je poznato.”

Tako su razglabali, Sandra i Mario. Pomalo su već, kasno popodne, dosegli prve rubove galaksija do kojih se stiže na valovima hašiša, dok je gradska vreva i strka nalikovala na komediju apsurda:

Le Roi Ubu. Sjećaš se moje diplomske predstave?”

“Kako da ne? Glumila si majku Ubu.”

“Jedna od težih uloga”, reče Sandra paleći cigaretu.

“Bilo je potrebno toliko akrobatike, bufonerije, a moje tijelo bilo je tako tvrdo.”

“Zahtjevan je teatar apsurda. Čak i Beckettovi ‘lakši komadi’ nisu baš šala…”

“Beckett? Šališ se, zar ne? Beckett je još teži. Znaš li što me posebno nervira – to što ga Amerikanci obično igraju brzo, bez pravog osjećaja. Beckett je spor, za njega treba temeljita, mislena dramaturgija, a ne brzina atletike! Mora se igrati promišljeno, s posebnom sporošću. A još kad počnu stereotipizirati njegove likove – ljudi u kanti za smeće – bez osjećaja ironije i humora koji je toliko bitan za Becketta…”

“A, čuj, Amerikanci”, Mario načini izmučenu gestu, “čemu trošiti riječi?”

 

DOS

Jedne subote uvečer, prije dvadeset godina, Sandra i Mario pošli su u Teatar &TD – njihovo omiljeno kazalište. Jedan komad bolji od drugoga, a jedan od najvećih hitova bila je Zoološka priča. Suvremeni komad, pa još američkog dramatičara koji poštuje sva tri načela aristotelovske dramaturgije. Neobično! Posebno za američkog pisca.

Dvije klupe, jutro u Central Parku, u pozadini neboderi od kartona. Buka klaksona i grada. Petar: orlovski nos, visoko čelo koje se poti pod svjetlima pozornice; intezivne, brze sive oči ispod gustih, divljih obrva, dostojnih Mefista ako već ne Leonida Brežnjeva. Proboscis kakvog se ne bi sramio niti Cezar u Rimu. Možda ostaci stare italske krvi u venama tog mađioničara, kažu, skromna podrijetla, odraslog blizu Goranova zavičaja. Hodajući spektakl komedije, satire, tragedije, drame, glumčina sa stotinu lica, fizionomija, maski.

Jerry: savršeno odabran za ulogu nasilnog tipa – lumpenproletera iz predgrađa, djeteta Trešnjevke. Bučan, samorazoran tip á la Dimitrij Karamazov. Dipsomanijak, ali i majstor, posebno za tzv. epizodne uloge, kojih je ostvario sijaset. Čarolijom svoje glume znao je začarati publiku kao fakiri zmiju.

“Ovo ne možeš naučiti u glumačkoj školi”, Sandra uzdiše od zadovoljstva. I ona i Mario doživjeli su klimaks nakon jednog sata u zamračenoj maloj sceni tog bajkovitog teatra. Kazališne muze bile su delirične. Osjetilo se to u ozračju orgazma radosti i raspjevanosti!

“Ovakvi glumci ne viđaju se svakoga dana. Vjeruj mi, Mario, o tom glumištu pričat ću, nadam se, jednom svojim unucima”, kaže Sandra. Oboje se već nalaktilo na šank. Naručili su dva konjaka. Zapravo, samo su htjeli još jednom, barem u prolazu, pogledom ispratiti Jerryja i Petra. Bilo je kasno, i sigurno su se glumci žurili da uhvate posljednji tramvaj. Pričalo se da ni jedan ni drugi nisu vozači.

Pola sata prije ponoći Savska je već sasma pusta. Posljednji tramvaj upravo im je protutnjao ispred nosa. “Grom i pakao!” Slijedi dugi marš Mihanovićevom do Glavnog kolodvora, gdje će, nadali su se, možda uloviti svoj taksi za Babilon.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.