Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

RAKETE I METEORI

 

Zgoraj spuščajo balone, pa-pa-pa-pa,
spodaj spuščajo kondome, pa-pa-pa-pa.
Marko Brecelj

 

Rakete i meteori u krajiškom gradu, potom prekomanda – tamo gdje crescent mjeseca i zvijezda oduvijek baca čudnu sjenu na njegove apsurdne veze s tim problematičnim gradom. No prvo izučiti zanat raketne meteorologije, koji mu uopće nije išao od ruke! Trube i zublje! Minus nula. Znak infinitezimalne ništice: raketna meteorologija zasniva se, kao za inat, na logaritmima. Na preciznosti koordinata. Na balonima koji mjere visinu, tlak, vjetar, tko zna što sve ne… Tako da uza sve ostale nepogodnosti nije bilo najzabavnije… Kulturni šok, kažu sociolozi. No to je samo izlika, tko je od svih njih, čak i posljednji seljak, htio biti unovačen, odjeven u tu tešku zelenu čoju? Možda poneki Rambo ili netko tko je bio gladan. Ustvari, najbolji je bio jedan Fedor. Totalna flegma. A Livadić je, dobra srca, popustio pod ucjenama. Nakon mature: ili vojska ili tvornica olovaka! U tom slučaju… No zašto su ga bacili u topništvo kad je htio najprostiju pješadiju? Nije se htio jebat s topovima i raketama. Bolje je bilo gutati prašinu. Tu je bilo lako izgubiti se u anonimnoj masi. Moglo se švercati, bez suvišnog trošenja riječi. Izgubiti se u masi i mirna Bosna. Da, on je priželjkivao jedno prosto i primitivno pješadijsko maltretiranje, jedan dnevni hoi polloi Jugoslavonije, a ne tobož elitne postrojbe!

Livadić, u svijetu raketa i meteora. Bataljun pod komandom poručnika Purivoja Purića, a njegov meteorološki odred pod vodnikom Jajomirom Jajićem. (Treba li reći da je imao jajastu glavu?) Svaki treći dan marširali su u brda oko grada, gdje su puštali balone i gledali kako nestaju visoko u vedrom krajiškom nebosklonu. Dolje, na zemlji, grupica njih računala je logaritme i koordinate. A Livadića su koordinate zanimale koliko i lanjski snijeg u Marienbadu. Svoje modre logaritamske tablice bacio je u žbunje iza Dinamova stadiona, nakon popravnoga iz matematike. Provukao se k’o deva kroz iglene uši. Približnost računa zadovoljavala ga je: nekoliko stupnjeva amo-tamo – what’s the big deal? No nemar nije palio kod kapetana Jokse Joksimovića, kod ambicioznog poručnika Purića i strašnog vodnika Jajića. Na manevrima, na cičoj zimi, Joksimović je odmah uočio Livadićev nehaj, te ga izbacio iz mobilnog vozila u kojem su pravili zamršene komputacije:

“Marš napolje, govedo jedno!” izderao se kap. Joksimović. Umjesto da provede dva dana i noći u toplom vozilu, Livadić je završio na mrtvoj straži. Sve mu se to nije previše dopalo. Svaka dva sata… Ledena planina. Sam, u društvu vukova. Šest smjena u ledenoj susnježici i snijegu, povremenoj mećavi, dok vukovi zavijaju… Da mu Zoranić nije prokrijumčario flašu rakije, smrznuo bi se nasmrt. Na izmaku snaga prepustio se čoporu gladnih vukova. “Evo žderite!” ponudio bi im se kao delikatesa, izgubivši volju da se i dalje muči.

“U zaleđenom šatoru na deset ispod nule ionako ne bi mogao oka sklopiti”, tješi ga brižni Zoranić.

“Da, bolje je u tundri, među vukovima”, reče Livadić, ne bez ironije.

Čim su se vratili u kasarnu s manevra, jedne večeri napi se neki boksač iz Prištine. Frka i panika. Srednja kategorija. Kad te taj spiči u glavu! Ništa ne pita, malo zaprijeti i odmah kreće na posao. Na kraju ga njih pet-šest nekako zaveže i zaključa negdje da se malo otrijezni i ohladi. U deset i trideset, nakon trube za spavanje, desetar Šećerović pokuša okrasti Livadića na spavanju – ali Zoranić je vrebao iz mraka ležaja iznad Livadićeva. Inženjer, Mostarac, oženjen čovjek, skoči hrabro na desetara i počnu se hrvati na parketu – desetar se nekako iščupa iz zagrljaja i izjuri iz spavaonice. Pedesetak tijela pomalo se razbudilo, netko upali svjetlo. Odjednom se desetar vraća, zajapuren kao jastog! Nije bio ljepotan. Golem krumpir od nosa, čudan izraz lica, zelene oči, kljuka koja visi preko gornje usne, zlobna iskrica, a sada stoji pred Zoranićem s isturenom bajunetom! “Mamma mia! Un vero Turco!” tiho će Fedor da ga ne čuje desetar.

“Bit će tu sranja”, već druka netko drugi, možda željan masakra.

Desetar prilazi s bajunetom, crven u licu, nešto mrmlja.

“Ti si sasvim lud, Šećeroviću, prijetiš bajunetom?” pokušava ga primiriti poslovično hladnokrvan Zoranić.

Situacija kao u starim kaubojskim filmovima. Drhti Šećerović, onako zdepast, ljut k’o paprika, a ispred njega ispružena puška s bajunetom. Livadić brže-bolje izleti kroz druga vrata (dugačka je spavaonica imala vrata na obje strane) i pojuri niz hladan betonski hodnik, u šlapama, niz tri kata stare zgrade, dolje na “krug”. Iza njega juriša, u čizmama, s pupkom i bajunetom, ludi desetar. Uzbudi se cijela oklopna brigada: vojnici u gaćama i potkošuljama nakrcani po prozorima bezbrojnih spavaonica. Dobacuju i zvižde, kao da su svjedoci meča u ringu. Da su Tom i Jerry, bili bi u crtiću, a ovako… Odjednom, upravo u času najveće napetosti, kao u bajkama za malu djecu, zaori se gromki, zastrašujući glas: “Vojsko!” Was is das? Da nije kakva Jahvele iz pustinje? Možda Amon Ra? Perzijski Mitra? Grom i pakao, još nešto gore, nešto moćnije – potpukovnik Spasoje Spasić “Spasa”:

“Ej, bre, sunce vam jebem, bando jedna razbojnička!”

Tom i Jerry zastanu kao ukopani.

“Nema nam sad spasa!” pomisli Livadić.

Desetar ne misli ništa, nije mu bila navada. No uhvaćen na licu mjesta, s bajunetom u ruci – stvari nisu izgledale ružičasto.

Šarade, raporti, cirkus, pizdarije. Sporedna priča, a epilog je bio desetara degradirali u razvodnika, skinuli mu čvarak, a Livadića stavili u pritvor. Dva dana. Srećom, jer diktator, potpukovnik Spasić, toga je dana bio iznimno dobre volje, pa nije otjerao Livadića u šumu, gdje je kazneni odred blizu jednog kapucinskog samostana mjesecima besplatno krvavo krčio šumu. Pomalo kao kod Solženjicina. Samo što su oni barem imali sjekire i pile, a i hranili su ih, za razliku od zekova u gulagu.

Zadnjeg dana mjeseca nisana Livadića pošalju u prekomandu. Bit će lektor u vojnom listu! Uredništvo na drugome katu stare austrougarske zgrade. Velika četvrtasta zgrada, s jedne strane korzo, s druge strane nekakav potok, a s treće i najzanimljivije – prozori sučelice ulazu u gimnaziju. Livadić se osjeti pomalo kao voajer iz priče Luigija Pirandella – gledajući lijepe mlade djevojke. Prije nego što nahrupe šefovi u mrgodnim zelenim raspoloženjima.

Slijedi dugo toplo ljeto bez događaja – lektura, redaktura, monotonija, a prije spavanja u posjet su ponekad dolazile slike Laure Antonelli ili Sylvije Kristel. Kao da mu je nedostajala uzbudljiva znanost raketne meteorologije.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.