Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

SEKS MEĐU TAPIRIMA

 

Olga s drugoga kata, petnaest, ali s iskustvom nekoga od pedeset. Živjela je s očuhom, mamom i malom sekom. Obično je šetala seku u kolicima oko zgrade ili je nosala u naručju po haustoru naše zgrade. Kako i kada počinje taj čas pubertetskog zrenja – ne znamo, ali tek upali se neka lampica i odjednom djevojčice postanu mete šlatanja, a tu se u prvi plan proguraju grublji tipovi, kojima nije do lirike, nego više do zdravo seljačkog dodira i hvatačine. Vorkapa i Miki bili su u tom smislu grabežljivi, pa im šlatanje brzo posta dio dnevnog rituala i navade. Čim bi odnekud izvirila naša Olgica, a oni se k’o dva bika zabiju u njezina bedra.

Vorkapa i Miki, inače uspaljeni sjemeništarci, o čemu su navodno, po nekoj primitivnoj medicinskoj metodologiji, mogli posvjedočiti podočnjaci – tobožnji pokazatelji olakotnih polucija i prosipanja dragocjena indoeuropskog sjemena uprazno! I poneki drug u školi katkad bi poprimio taj izgled imbecila iz Fellinijeva filma koji se penje na drvo i ondje tuli cijeli božji dan, iz krošnje neke riminske ciprese:

Voglio una donna! Voglio una donna!

Dajte mu ženu, zaboga! Mislim ono, stvarno! Gotovo čovjeku dođe da zaplače, a kad bi bio žena, pa da se beni smiluje kad to toliko opsjeda njegove nadražene živce, te jadnik urla kao pjesnik Ginsberg po krošnjama drveća!

Lako je ženama, mislite da u njih nema vatre i gladi, već da su više nalik na zemlju ili vodu. Moglo bi se to odmah opaziti kod Olge, pomalo četvrtaste, zdepaste, zemljane djevojke plavušaste kose, nasađene nekako bez vrata. Zauzvrat, majka priroda ženerozno je obdarila tu mladu životinju, stavivši moćan naglasak na žlijezde i opći kapacitet pluća.

“Slatka si mi ka švicarska mliječna čokolada”, dražili su je dječaci kao dvije glupe životinje, a tebi su prosto rasle zazubice, što je valjda svojstveno svakoj životinji koja bi se htjela razmnožavati, a zapravo ne zna zašto. Olgina pojava dojilje i majke Geje, njezin miris zemlje ujesen – bila je crvena krpa za mlade bikove iz haustora Primorske ulice broj dva.

“Nemojte me dirat!” branila se nekad, ali i popuštala, valjda je i u njoj ponekad prokuljao nagon prokreacije, te se onda s lakoćom prepuštala igri, a ne gardu vreće mrzloga krumpira uvezenog iz kakvog Ajdahoa. A ipak, mili se nekoj dubljoj suštini u nama bog djevičanstva i čistoće, onaj radosni tren kada se Olga odupire onim dvjema napastima, hrvajući se s njima kao pelivanka. Jednog je jutra posebno zgnječila sićušnog Mikija; a za Vorkapu trebalo je više snage. Valjalo je usporiti agresiju bikova šokom verbuma, pa si jednog jutra iznašao prikladnu imenicu – tapirica! – ime jedne drevne zvijeri, nesumnjivo već i izumrle a koje je nekako magično pristajalo uz Olgu prćaste surle.

Bilo je u tom izboru i romanse, želje da se spriječi Vorkapu u njegovim nasrtajima na Olginu mladost, jer zazirali su od njezine mladosti ne samo ukrućeno susjedstvo već i njezina majka, činilo se, jedna prilično gruba ženturača. Iz njihova stana na drugome katu ponekad je dopirala graja i dreka. Olgina mama i očuh sporili se da li da je odmah, nakon osmoljetke, smjeste u kakav đačko-obrtnički dom, vjerojatno kakav frizerski kupleraj u kojem se obično, iz nekog čudnovatog razloga, vazda nakupi krema najljepših djevojaka – bilo što samo da je se nekako riješe i da je otisnu na nemilosnu pučinu odraslosti!

Holivudski tapir! Tako su je počeli zvati. A možda je zapravo inspiracija došla od kakve sličice iz Životinjskog carstva? Ili članka u enciklopediji. I onda taj opće omrznuti pridjev… Zanimljivo, čim su je počeli zvati tapirom, počela je Olga uistinu sličiti tom troprstom kopitaru i ungulatu.

A što sve ne vodi prilici za tete-a-tete s tapirom, da malo okrznu gubicu o gubicu! Furala je njega romantika, zaljubljivanje, nikad prosto i puko hrvanje po hodniku, sve dok se jednom nije našao u predsoblju njezina stana. Bio je to akt senzacionalne drskosti. Otkud mu hrabrosti, ne zna, ali prvo je pozvonio. Olga je otvorila, pridržavajući nogom vrata. Tu se onda natežu oko vrata dva-tri sata. Voli-me-ne-voli, kao kad se čupaju latice tratinčice. Onda on nekako ipak uplazi u predsoblje. Težak, ustajao miris u stanu, nije se tu često provjetravalo.

“Tko je taj čovjek na slici?” pitao je on, teško.

Mauro Vetranović, jedan hrvatski renesansni pjesnik.”

To ga totalno šokira i začudi, ali onda se sjeti da se nalaze u rukama jednog čarobnjaka, pa se radije prepušta elementarnosti iskustva s Olgom.

U trenu pred očima mu zaigra kolo crvenih vražića! Olgine tijesne traperice, pa bijela košulja s gumbima, s crnim grudobranom, mliječna bjelina ramena koja nestaju u tom nepostojećem, podrezanom vratu – on je naglo uhvati za dojku, kadli, znakovito, zgrabi mu Olga naglo desnu ruku, zavrnu je i okrenu ga pred zid. Bila je starija i jača.

“Buš sad miran, klipane?” zaprijeti ona podrugljivo, ali i koketno, dok mu je zatezala ruku kao u škripcu. Drugom pak rukom, slobodnom, počela se poigravati sa šlicem njegovih Rifle trapki. Uhvatila ga je oštro za korijen spolovila i žestoko nategla – jaoj! – uskliknu on bolno, kao matador kada ga bik dokači rogovima… ajoj, pa to boli, Olga, tapirice!

“Kušaj svoje, telac neobuzdani!” pomalo se raspomamila Olga. “A sad, gubi se doma i jedi puno mrkve, pa kad porasteš – javi mi se!”

On pomalo pokunjeno odlazi. Ne može podnijeti taj pritisak – nije lako biti dječak u prvome zrenju puberteta, eto.

“Tapirice moja!” on se okrene s nadom, htio bi se ljubiti, ali Olga se već zaključala. U njegovoj nezreloj glavi tek tada se počeše kovitlati slike tapirskog orgijanja u kojem će se on i Olga, tapirica njegova srca, kao dvije mlade životinje grliti, lizati, lickati, čak i pomalo – roktati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.