Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

TAJ TIGAR!

jedna basna

 

Izgledalo je kao da nekoliko stotina godina Boddhisatva nepomično sjedi na obali male blatnjave rijeke. Nitko nije znao što se u njemu, ako išta, događalo, sve dok jednog kobnog dana zrakom nisu zalepršale pahuljice snježne. Sve bi bilo u redu da nije bila riječ o Indiji i da Boddhisatva nije spokojno sjedio ispod smokvina drveta. Bilo kako bilo, s obližnjih lopoča u Boddhija su, kao i svakog dana, besramno buljile generacije žaba krastača, nadajući se možda kakvoj boljoj karmi.

Baš u tom trenutku, kad je počelo sniježiti, odnekud se tu stvori neki bengalski tigar, priđe Boddhisatvi i poče ga lickati i njušiti. Ludi mačak! Nikad se tigrovi nisu toliko približavali Boddhiju! Ovaj ga je čak i dobro liznuo, malo Boddhijeve tjelesne slanosti osta na velikom tigrovu jeziku, a Boddhi nakon toga, sporo, sporo, rastvori svoje prekrasne modrosive oči. Bezbrižno pomilova tigrove sapi. Velika mačka legnu na leđa, protrlja se o zemlju, a zatim ustane i mirno se otklati u žbunje, idući svojim (tigrovskim) poslom…

Tako je to bilo. Herman Hesse, znameniti njemački književnik iz Švicarske, u tom se trenu skrivao iza žbunja na suprotnoj strani rijeke, pretrnuvši od nevjerice. Je li on sve to samo sanjao? Ili se, naprotiv, konačno probudio? Na travi, kraj njegovih nogu, ležao je dalekozor. Ispao mu je iz ruku, od nevjerojatna prizora… Znači, pomisli znameniti književnik, ipak je istina. “Tigar je uspio probuditi Boddhisatvu.”

Snijeg se naglo pretvori u susnježicu, potom u krpe i krpice još jedne monsunske kiše. Potom se sve istopilo: uspomena na veliku mačku, obrisi rijeke, književnik s dalekozorom kao i sam Boddhisatva.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.