Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

VOLITE LI DIJABOLIKA?

 

U trafici je vladao ustajali miris, raskošne bakanalije ofset-tiska. Papir bijaše sjajan, rahlo mek, kao crêpe de chine. Prodavač je bio skriven negdje u tom džumbusu. Ne vidi ga, pa dječak ima dojam da glas dolazi iz zraka, nevidljiv, kao da je bradati bog koji mrzi žene i indoeuropsku civilizaciju.

Salve, moji stripovi, hoćete li mi danas otvoriti svoje čarobne dveri?”

Salve, dječače, čekamo tvoj izbor!” pozdravljaju ga stripovi čekajući da vide kojeg će tog jutra odabrati. U taj raj stripova ulazilo se kroz šareni đerdan na vratima, niskima kao na brijačnici next door. Brijač s brkovima imao je samo jednu ruku, drugu je izgubio u nekom ratu. “Kako se uspijeva obrijati?” čudio se dječak. Slijepa upornost, volja za životom… Jedan bezruki Irac napisao je, navodno, svoje knjige lupajući po tipkovnici pisaćeg stroja nožnim prstima… To je tek istinska volja za životom!

Dječak, nakon trafike, prolazi glavnom ulicom, s glavom u oblacima i novim stripom u rukama. Odjednom, kao u kvadratiću stripa, na prvome uglu u njega se punom snagom zaleti Alan Ford. Glavom i bradom, kao i svojom zlatnom kosom.

“Hej, pazi malo kuda trčiš!” zausti dječak, ali shvati da se radi o omiljenom liku njegova djetinjstva, pomogne mu da se digne, otresavši pritom Alanovu crnu dolčevitku.

“Alane, kamo se tako silno žuriš? Čemu frka?”

“Sindikat junaka stripa buni se protiv popularnosti našeg stripa i sad me ganjaju…”, pokaza Alan glavom, a dječak ima šta vidjeti! Prema njima juri šarena gomila predvođena Dijabolikom i Evom Kant. Iza njih prijeteći mašu Zagor, Čelična Kandža, Rip Kirby, Riđobradi, Umpah Pah i drugi…

“Odoh, ciao!”

Otrča Alan Ford, a dječak uskoči natrag u trafiku i pričeka da protutnji taj neobični stampedo. Politika zavisti ovdje je umiješala svoje prljave prste. Kome su i zašto smetali Alan Ford i Grupa TNT? Nakon te kratke avanture na ulicama Wippacha prošlo je nekoliko godina prije nego što je dječak ponovno sreo Alana. Bilo je to u proljeće 1971. godine, kada su konačno objavljeni prvi prijevodi sabranih djela Grupe TNT – Šuplji zub, Zimska idila

Preko noći postali su zvijezde. Tolika popularnost zaposlenika jedne neuspješne njujorške cvjećarnice na Petoj aveniji! Kao neki narodni heroji njihove generacije! Svašta! Dogodilo se to u subotu ujutro, dječak je tobože pomagao ocu oprati automobil, ali kradomice je čitao strip koji je kupio rano toga jutra.

“Bolje se uhvati kofe”, ljutio se otac kad je primijetio da dječak kradomice čita. No dječakov omiljeni lik iz tog vremena zapravo je bio “negativac” Dijabolik. Njega je prvog upoznao jednoga ljeta kad su bili u posjetu kod rođaka u Rijeci. Dijabolik mu se činio tako zao, u toj crnoj dolčevitki! Zbunjivalo ga je što je glavni junak zapravo lopov, ponekad i ubojica. No zato je tu uvijek bila njegova pratilja, prekrasna Eva Kant. Dijabolik je bio majstor svog zanata. Možda pravi junak ovog vremena. Jedino što nije krao od bogatih da bi dao siromašnima. Bio je dovoljno inteligentan da se pobrine za svoju budućnost. Za budućnost svoje djece, kad se on i krasna Eva konačno negdje skrase i osnuju obitelj.

“Dijamanti su vječni, ali mi, nažalost, nismo”, zamisli se Eva Kant nakon još jedne uspjele pljačke. Dijabolik je bio pragmatik. Bio je uvjeren u onu staru, ofucanu frazu da se čovjeku valja uzdati u se i u svoje (ponekad tuđe) kljuse. Shvatio je da došlo vrijeme za miran, obiteljski život, daleko od razuzdane gomile, možda u kakvom zabačenom selu. Istra je bila gotovo idealna, jedino što zimi nije bilo dovoljno sunca.

Eh.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.