Kali Juga : priče za malu djecu | Boris Gregorić

ŽIVOT PIŠE ROMANE

 

Okej, život je pisao romane, ali romani su već odavno postali prilično zamorni, tako da ih nitko više zapravo nije čitao. Uglavnom trivijalne, građanske trice i kučine ispunjavale su milijardu stranica koje više nitko nije čitao s užitkom jer je svatko, pa i najveći kreteni, sada imao svoj blog.

S druge strane nebosklona situacija je bila drugačija. Tu se, nekim čudom, sačuvala kultura čitanja. U izvjesnom mjestu na rubu svemira, koje je izgledalo kao toliki drugi gradići na rubu svemira, živio je jedan neobičan pjesmotvorac koji je svoje uratke, ponekad i stihovane, umatao u male crvene pakete, ne veće od kutija žigica. Kad bi okončao jednu skupinu svojih minijaturnih “romana”, kako ih je zvao, potrpao bi, obično nekoliko njih, u bijelu kuvertu i odašiljao ih diljem poznatog svemira. Svemir poče drhtati od napetosti anticipacije. Urednici su trljali ruke! Osobito urednik i nakladnik Felipe Pokladni. Malo-pomalo počeo se osjećati kao dijete koje jedva čeka novi broj svojeg omiljenog dječjeg časopisa. S vremenom je postao čak i pomalo razmažen, očekujući od neobičnog pjesmotvorca sve bolje, sve spektakularnije crtice.

“Usprkos sveopćoj grubosti mojeg planeta još postoje neke zvijezde gdje se pišu vrijedne pjesme i novele”, mislio je urednik Felipe Pokladni gibajući se sporo, presporo, jer je promet toga jutra ponovo kolabirao.

“Ovome gradu treba podzemna željeznica”, pomisli urednik Pokladni, koji je, eto, živio na planetu s nekim od najgorih vozača u nastanjenom dijelu svemira.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.