Divan dan za Drinkopoly | Marko Gregur

DIVAN DAN ZA DRINKOPOLY

Ja sam natprosječno inteligentan. Sjedim za tim stolom i jasno je kao dan da je tome tako. Nema potrebe objašnjavati. Tek sam došao na rođendan, a nekolicina njih s kraja stola nije više mogla podnijeti vlastitu trezvenost koja se kao stara kuja vukla još od podneva i koju su u sebi okrivljavali za lošu atmosferu te su, odlučni da se napiju, tražili još jednog žednoga kako bi odigrali mušku partiju Drinkopolyja. Pozvali su me da im se pridružim, što sam odbio. Nisam znao da je atmosfera trula niti mi se ikad u životu u pijanstvo dolazilo preko igre. Pijanstvo je ipak jedna ozbiljna stvar. Osim toga, glupo mi je izvlačiti kartu kako bih eksao piće na mjestu na koje sam ionako došao napiti se. U pijanstvo volim ulaziti polako, volim biti svjestan da me obuzima, nježno i polako, volim gledati misli koje oslobođene lepršaju zrakom, volim osjećati lakoću koja mi posljedično škaklja jezik i uživati u svakom trenutku. Više volim postajati pijan, nego biti pijan. Nisam im to pokušao objasniti jer bi ispalo da pametujem.

“Ne bih sad igrao. Možda kasnije”, pokušavao sam se izvući obećanjem.

Već im je i to bilo pametovanje.

“Daj ne glumi intelektualca”, rekao je Dodo i pružio mi figuru. Ljubičastu, kao kakvom amateru.

Nije mi se dalo raspravljati pa sam je stavio na start. To bi u stvarnom životu bio onaj trenutak kad ženi kažeš da ideš na jedno piće i da ćeš se odmah vratiti.

Ja sam natprosječno inteligentan i zbog toga se ponekad moram ispričavati. Čitam i razmišljam jer mislim da je to važno i ponekad bi me zbog toga trebalo biti sram. I nečim se bavim, za razliku od većine ljudi koji se bave samo oplakivanjem sebe samih kroz prizmu države, one bivše i ove sadašnje, a to je najgore. Bavim se pisanjem. Time možeš utjecati na svijet. Možda ga čak promijeniti. Sasvim sigurno, zapravo, jer nema sumnje da bi svijet bio drugačiji da ne postoje knjige. Recimo one zemljišne. Ili pravne. Filmove svi gledaju, a ne misle da bi kinematografija bila drugačija da ne postoje romani. Da ne kažem da ne bi bilo dramskog pisma pa samim time ni filmova. Ili da se neke video igre temelje na književnosti. Da su bića koja ubijaju davno opisana mitološka bića. Opisana u književnosti! Književnost je važna. Pisati je važno. Danas sam čitao svoju prozu u jednoj zagrebačkoj knjižnici. Zato sam na tulum i došao s nekoliko sati zaostatka. Trebalo je biti nas petnaestak pisaca. Očekivalo se i deset posjetitelja za koje su bile postavljene crvene fotelje. Došao sam na vrijeme, u pola dva, i odmah primijetio jednu postariju gospođu koja je žurila zauzeti najbolje mjesto. Imala je sreće, mogla je birati između svih deset fotelja. Ne znam zašto, ali odmah sam pomislio kako ona nije rodbina ili firmana kuma nijednog od autora već istinski ljubitelj književnosti i baš sam se zbog toga lijepo osjećao. U prostoru predviđenom za pisce stajao je Ivan, koji je sve i organizirao, jedan makedonski pisac i još jedna mlada snaga hrvatske književnosti.

“Tko će još doći?”

“Svi su rekli da će doći”, odgovorio mi je Ivan.

Bilo je očito da ćemo kasniti pa sam otišao na kavu. Tako to rade zvijezde. Puštaju publiku da čeka, da ih se zaželi. Nek se baka malo meškolji.

To što sam natprosječan, zapravo sa mnom nema nikakve veze. To je zasluga drugih i ja im na tome zahvaljujem. Zahvaljujem im što su idioti koje ništa ne zanima. Osim, naravno, mode, sapunica, PlayStationa i Drinkopolyja. Da se razumijemo, sve je to u redu, pogotovo Drinkopoly, ali ne kad je to sve. Bacam kocku i dobivam šesticu. To je možda najljepše što mi se danas dogodilo. S nekoliko šestica brzo sam vani. I polje je dobro, nalaže mi da otpijem tri gutljaja. Niz grlo mi se cijede tri gutljaja zdenog gemišta. Baš mi paše, nakon čitavog dana koji je bio dug i veoma vruć i što je najgore, sadržavao u sebi vožnju Hrvatskim željeznicama. Iz nekog razloga brzi je vlak gotovo pola puta stajao u svim stanicama. Nikola baca kocku i polje mu nalaže da izabere kompanjona za ispijanje tri kratka pića. Izabire mene, čisto da me zagrije za igru. Dobar je Nikola, evo lijepo mi je sjediti s njim, piti i razgovarati, ali ne da mi se piti na kocku. Dodo se zaustavlja na istom polju i onako bratski izabere mene. Pokušavam se švercati ali paze na svaki moj pokret. Pijem i to me frustrira, a oni se smiju. Zapravo je lijepo, ako se izuzme taj pokušaj nasilničkog opijanja. Sjedimo na terasi bratove kuće, okupani smo zelenilom, trava se polako oporavlja od ljetnih vrućina, kruške su zrele i sočne, ranorujansko sunce zalazi osjetno ranije nego ono kolovoško i temperatura je ugodna, družimo se i to je već nešto, umjesto da buljimo u reklame i televizijski program koji nas podcjenjuje. Te bih večeri bio siguran da zaglupljivanje nije svjesno i programatsko, već su jednostavno producenti imbecili pod prevelikim utjecajem supruga, ljubavnica, političara, djece i punica, da sam se bavio takvim razmišljanjem. Da, zapravo je lijepo i ne zanima me masonerija. Ne želim raspravljati ni o čemu. Želim samo pitke razgovore. I šesticu.

Petnaest do dva vraćam se u knjižnicu. Zatvaram za sobom vrata i nestaje ona nesnosna, zaglušujuća buka koja se prolijeva pločnikom i potapa Cvjetni trg. Nisam mislio da će mi ikad odgovarati ozbiljna tišina knjižnice, ali ovaj put gotovo da je tako. Drago mi je da su se izgubili svi oni decibeli ispraznih razgovora. Ali ne treba drugo ni očekivati od tih terasa – ljudi ne plaćaju kavu 12 kuna da bi filozofirali, nego da bi se pokazali. To je stara činjenica, izraubana od silnog korištenja, ali istodobno toliko agresivna da je čovjek ne može biti nesvjestan. Koračam prema mjestu predviđenom za nastup i osluškujem, ali i dalje ne čujem gotovo ništa. Tišina se iz ugodne pretvara u sablasnu. Još nekoliko koraka i tamo sam. Dobro je, nismo pretjerali, ona gospođa još nas uvijek strpljivo čeka. Odnosno, nestrpljivo. Tako je to kad je čovjek dobar u onom čime se bavi. Tako je to s obožavateljima. Možda je kasnije pitam želi li autogram? Prilazim Makedoncu i našem piscu. Pričamo, a zatim upoznajem gospođu koja radi u knjižnici. Dolazi Ivan, koji je otišao provjeriti ne sjedi li na terasi još koji od pisaca, pa sjedamo za stol kako bismo počeli. Točnije: za stolove. Disperzirali smo se kako bi ublažili prazninu. Očekujući petnaestak pisaca postavljeno je više stolova. Za jednim sjedi Ivan, za drugim Makedonac, dok smo naš pisac i ja zauzeli treći. Na veliko iznenađenje dolazi još jedna žena i sjeda u crvenu fotelju. E, ona je garant rodbina. Koja je šansa da bude suprotno? Valjda od našeg pisca. Ili je pripadnica makedonske nacionalne manjine koja osjeća čežnju za domom i želju da piscu ispripovijeda kako je to nekad bilo u Makedoniji. Čisto da čovjek ima građe. Još nije ni sjela, a već se popunjavala i treća fotelja. Gospođa koja radi u knjižnici, naravno. Književnost povezuje ljude, pomišljam. Ne mnogo, ali ipak. Ivan govori nešto o nama, a ja gledam na galeriju na kojoj sjede dvije djevojke. Pognule su glave i čitaju. Tu, pod nosom, događa im se književnost, a one gore štrebaju nekakve gluposti. U subotu! Jedva čekam da počnem čitati. Samo da prije ne završe s učenjem. Imam jedan divan dijalog, u kojem se likovi izderavaju jedan na drugog, a kojim ću divno proparati tišinu. Totalno će ih izludjeti kad počnem vikati. Eto, znao sam da sve ovo mora imati nekakvog smisla. To što više četrdesetogodišnjaka ima na predstavljanju videoigrica nego knjiga možda umanjuje smisao, ali ne može biti da ga nema. To što čak ni pisci ne dođu na predstavljanje, na vlastito predstavljanje, i u tome valjda ima smisla. Samo se nadam da nisu izgubili smisao. Pa otišli kupiti videoigricu, još uvijek dovoljno mladi da počnu novu karijeru. Sat vremena kasnije dobili smo zaslužen pljesak i sjeli na terasu ispred knjižnice. Galantno, kavu je platio Makedonac. Slušao sam jedno vrijeme tog pametnog čovjeka, a onda se pozdravio i krenuo na vlak.

Još nije ni deset, a dečki su pijani. Ne previše, ali su pijani. Ja sam trijezan, valjda. Svakako se ne osjećam pijan. Samo umoran. Išla me kocka u Drinkopolyju, a malo sam se uspio i prošvercati dok je dečkima otupila pažnja. Nakon što su se naeksali pala im je budnost. Osjećali su osim toga da su me pridobili u igru pa su se opustili. Zaboravili na moju intelektualnost. Nikola, Dodo i Željko, treći tip koji je ostao, osim mene naravno, dovoljno su nadrukani da uđemo u ozbiljne rasprave. Prvo porezna politika. Zatim prelazak na tržišno gospodarstvo. Tako to stalno naziva Željko: tržišno gospodarstvo. On je studirao na ekonomskom, još kako!

“Ljudi ne bi smjeli tako živjeti”, kaže Nikola.

To je po meni pun pogodak. Možeš srati o tržišnom gospodarstvu, o Keynesu, o socioekonomskim okvirima, ali što god mudro ponovio, na kraju imaš čovjeka i činjenicu da ljudi ne bi smjeli tako živjeti. Tu se uostalom svi slažu.

“Mi kao da ne shvaćamo da je to naš svijet. Da može biti drugačiji. Nama treba revolucija”, govorim gledajući Nikolu.

Kažem to i toliko sam ljutit da u to vjerujem, iako revolucije rađaju samo potrebu za novom revolucijom. Ne želim tu misao pustiti u glavu. Želim ostati pri želji za revolucijom.

“Možda je stvarno prije bilo bolje”, kaže Nikola.

“Ma nije. Samo smo toliko očajni da i na to pomišljamo. Da je bilo dobro ne bi 95 posto ljudi bilo za izlaz iz Juge”, odgovaram.

Ne da mi se opet o tome raspravljati. Odlučujem šutjeti. Dečki uspoređuju sadašnjost i prošlost. Plansko i tržišno gospodarstvo. Komunizam i kapitalizam. Socijalizam i demokraciju. S vremenom su sve više u prošlosti. Logično zapravo. Lakše je analizirati prošlost nego pokušati riješiti budućnost. Željko tu i tamo otkrije toplu vodu većini ljudi najdosadnijeg vremena: sadašnjosti. Kao, znate li vi da Ameri idu u ratove da potroše oružje? Trebalo bi dečka poslati na doktorat. Slušam ih, ali ne govorim. Ne da mi se opet spomenuti imperijalistički novac Amerike koji je hranio socijalizam. Izgovoriti riječi: geostrateški položaj Jugoslavije. Ne da mi se spomenuti otvaranje granica i njemačke devize koje su hranile zemlju. Ne da mi se opet o Golom otoku. O socijalizmu na Brijunima. O Andriji Hebrangu. Ne da mi se jer je teško neplivača povući ispod površine. Zadržavaju ga plivalice. Osim toga, u drugom sam filmu. Mislim na vlastitu natprosječnost. Koja je sranje. Mislim o polovici ispodprosječnih zbog kojih sam je zaslužio. Kad bi se barem malo potrudili podići prosjek. Možda bismo promijenili svijet. Ili barem producente. Ili bi, a to bi bilo najbolje od svega, više ljudi došlo na predstavljanje moje knjige. Pa bih živio od književnosti. Pa bi me Dodo i Nikola smatrali piscem. Za Željka nisam siguran. Dižem se i odlazim kući. Idem preko polja, kroz visoku travu i pokušavam se popeti preko zemlje navezene za kapitalnu, građevinsku investiciju, na kojoj je već izrastao korov, pazeći da ne padnem, jer se čini da sam ipak pijan, i razbijem tu dragocjenu natprosječnu inteligenciju.