Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Jedne noći, kad ponovo si shvatila
da od njegove ti blizine drhture usne,
u njihovim zarezima oslobađaju se
bojažljiva mora za put oko svemira,
jednostavno si odlučila pobjeći.

Istodobno si možda, gazeći preko bonace,
poželjela biti u svima onima
što spavale su mi na trbuhu,
kao ribe zalutale u staklo akvarija,
ili samo u onoj s naivnim dječačkim prstima.
Tko zna, dugo stanovala si na obali
i valovi su ti sigurno ukrali pamćenje.

Iza tebe ostala je špilja prepuna slika
i malo jezero u kojem rađala si anđele.
Oni prepolovili su nebo u blizance,
bestežinski prostor u kojem sam čekao.
Tko zna, možda u njemu mogli smo otkriti
sve što znaju šišmiši kad izlete u svjetlost.

Jedne noći, kad samo si naslutila
da zbog moje bi ti blizine mogle nestati grudi,
u slatkim ranicama na tijelu
izrasti šumsko voće i bršljan,
jednostavno si odlučila pobjeći.