Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Kad jedne večeri, za ljetnog pljuska,
ugledaš me kako u nedalekom plićaku
kupam kraljicu vila iz svih svjetova,
po njoj razmazujem kapi slane i slatke vode,
sa sebe strgnut ćeš plavu haljinu
i baciti je u more da se utopi.
Trenutak zatim zakoračit ćeš hrabro,
kao da i sama želiš postati val,
a onda stati i, gola, zauvijek ušutjeti.

Kao da nikada se nismo upoznali,
vratit ćemo se u kuću između dva bora
i živjeti zajedno, jedno drugom nevidljivi,
poput uličnih svjetiljki danju
u nekom dalekom nepostojećem gradu.

Na trbuhu će ti izrasti koralji,
a u njima blistati mrvice kišnice
kojom sam te za oluja uvijek pokrivao.
Zračna križanja u tvome pogledu
nikada nitko neće ni pokušati shvatiti:
ostat ćeš ključaonica bez ključa,
lijepa i otmjena kao gejša
s mističnih japanskih dvora.

Kao da nikada se nismo upoznali,
otići ćemo zajedno, jedno drugom nevidljivi,
poput slučajnih šutljivih suputnika,
u neki daleki nepostojeći grad.