Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Na brodu što krenuo je iz puste luke
dugo čekao sam te na pramcu.
Znao sam da tajno si se ukrcala
i da želiš u obećanu koloniju,
gdje čekaju te sluge i kuća kraj stare smokve.

Dok prilazila si mi skliskom palubom,
nad glavom kružili su ti mladi galebovi
i načas mi se učinilo da lebdiš s njima.
U bijeloj haljini, zbunjena kao djevojčica,
opet bila si daleka i nedodirljiva.

Tren poslije poljubio sam te u obraz,
a ti si, iznenadivši se, tiho izustila:
“Ja sam usamljena riba lastavica,
neodlučna koju plavet odabrati.
Ja sam usamljena, usamljena…”

Na brodu što isplovio je bez posade
ostali smo sjediti na pramcu.
Znali smo da moru nema kraja
i da nikad nećemo stići u zemlju
u kojoj ponovo bismo bili zaljubljeni.