Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

 

Oko nas na krevetu bile su rasute naranče
što predvečer ih je, s kratkom porukom,
donio šutljivi dječak iz susjednog ribarskog mjesta.
U polumraku ta mala sunca zavukla su ti se
u kosu, pod pazuhe, stisnule među bedra.
Izgledala si kao indijsko božanstvo
i uopće se nisi micala, govorila, ni disala.

Na dnu mora lijes od stakla, obrubljen koraljima.
Unutra si nijema sjena što sebi se priklanja
,
Čitao sam naglas, a zavjese istkane od morske trave
na stotinama prozorčića naše kuće,
kao dobri duhovi, kao školjke s krilima,
zaljubljeno lebdjele su u tvojim nevidljivim očima
i pretvarale se u valove ljubičaste vrtoglavice.

Oko mene na krevetu rasut je svemir,
nema dječaka, ni tebe, ni poruke.
Okomica svjetla od rta do oblaka.
Poput jedra polegla uz vjetar.

U njezinu trbuhu narast će dijete,
plačem razbiti prozore i razbacati naranče
– daleko, daleko gdje sve je nestvarna paučina.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.