Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Ponekad dolazila si posve blizu mora,
na mjesto gdje veliki plavi kontinent
zove samo ljubavnike, djevice i duhove.
U rukama spuštenima uz golo tijelo,
pobijeljelo od hladnoće i guste soli,
grčevito stiskala si dva mala limuna.

Potpuno mirna, tako stajala si satima,
sve dok iz tebe, najprije,
nisu počele nicati zelene grančice,
a zatim i neobični plodovi
za koje su se otimali valovi i oblaci.
No, jednom okrenula si se prema kopnu
i više te nikad nitko nije vidio.

Ponekad dođem posve blizu mora,
na mjesto gdje uvijek si bila.
U jednoj ruci, stisnuto uz golo tijelo,
držim staro izgrebano veslo,
a drugom mahnito mašem prema pučini,
utvarajući si da negdje si tamo – sama.