Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

 

Predjutro, skrivajući se od zvijezda stražarica,
iskrali smo se iz kućice na hridi,
preplivali uski mliječni zaljev
i izišli na pustu rivu grada
koji nam se tada učinio potpuno nepoznatim.

Šetali smo u tišini, a onda spazili kako nam,
iz onog dijela gdje inače se vežu jedrenjaci,
ususret idu žena i djevojčica.
Približivši nam se na korak-dva,
staklene ljepote kao sa slika starih majstora,
vidjeli smo da u košari nose smotuljke lavande.
Bez riječi, nakratko zastavši,
zajedno su uzele nekoliko zelenih gomilica,
osmjehnule se i pružile mi ih
te nastavile prema mjestu gdje nas je donijela struja.

Nismo se okretali sve do kraja šetnice,
ali smo slutili da već su valovi.
U tih zadnjih nekoliko koraka,
prije ponovnog ulaska u tamnozelenu smolu,
glavom mi je prošao savjet starih mještana
da lavendula se mora primiti od lijepe žene
i u dom nositi u ruci, kao ruže ili školjke:
ona onda raste, zvoni i pjeva,
cijelu ti kuću ispuni morem i anđelima.