Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

Presvuci se zauvijek u djevojčicu
u kabini za isprobavanje života,
ogrni se plaštom izgubljene kćeri
i vrati u sebe, u mrežu koja opisuje
savršene krugove potopa
u kojem će svi preživjeti,
ali nestati s lica zemlje.

Dat ću ti svoju drugu, vjerniju ruku
i hodati s tobom po smrznutoj vodi,
po snijegu što prodaje zadnje snove
samo da bi mogao još jednom pasti,
da bi mogao prekriti sve što je bilo,
i što će se dogoditi, u mislima,
u vezivnom tkivu beskraja i trenutka.

Kao da više nemam vremena,
počeo sam tražiti ožiljke
na svim danima, i jučer, i sutra.
A oni dobivaju značenje tek
kad zaboraviš čitati i pisati,
kad opet se rodiš kao čovjek
ili ustaneš iz mrtvih, a sve oko tebe
ostane isto, kao jučer i sutra.

Kao da više nemaš vremena,
počela si zapisivati poruke
o nama, i prekjučer, i preksutra.
Danas nisi ovdje, imaš dogovor
sa svojim ja, čekaš da ti se javi,
iz svjetla, iz mraka, iz visine, iz dubine
– iz utrobe u kojoj počivaju
svi zakoni, molitve i grijesi.