Anđeli u koroti | Ivan Herceg

* * *

 

Svaki put kad noću ustaneš,
nježno uzmeš me za ruku
i pođeš prema otvorenom moru.
Između stijena i kaktusa od soli,
što stalno izranjaju na drugome mjestu,
hodamo razodjeveni, kao na hodočašću.

Dovoljno daleko od kopna i ljudi,
gdje u krilima otkriva se sloboda vode,
potpuno nesvjesna svega oko sebe,
govoriš o ljubavniku iz legende
koji, nepogrešivo, najkraće noći u godini
dolazi po djevojku bez imena.

U tišini otkriva joj tajnu pisma
koje prije početka ovoga svijeta
sastavio je tajnoviti crni lađar:
“Valovi mogu i sanjati, i maštati, i lagati,
ali s kopna nas uvijek pozdravljaju
cvjetovi sa stabljika smrtnih agava.”

Dovoljno daleko od kopna i ljudi,
gdje zlatne ribe pažljivo oblikuju sunce,
ljubim te trepavicama u uho
i šapućem o ljepotici iz priča
koja najkraće noći u godini
postaje žena ćudljiva nebeskog svodnika.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.