Anđeli u koroti | Ivan Herceg

SAVRŠEN LABIRINT

 

Bilo koje nebo iznad nas
uvijek je veliki ekran.
Iz njegovih kutova
vrebaju krvave zastave,
katkad izlete umjetničke grudi,
spolovila, ruke i stopala.
No, najčešće je zasljepljujuće bijel,
prepun sitnih kukaca.
Svi oko mene tada hodaju žmireći.
U meni samo lijepi se snijeg.

Duboko pod površinom,
njezinim beskonačnim hodnicima,
lutaju preljubnice,
žene jabučastih stražnjica.
Strogi su im čuvari eunusi
koji nikad nisu vidjeli
golemi prostor iznad tla
i nikad neće shvatiti riječi:
Bio je svašta čovjek s otoka
vampir nećak snijeg
u nekoliko navrata čak i bog…

Njih gore izgovaraju svi
s prozirnim kuglama
na tankim krhkim vratovima.
U meni samo zbunjeni snjegovići.

Bilo koje nebo iznad nas
uvijek je veliki ekran.
Bića sazdana od malih crnih rupa,
bez srca, sluha i mirisa,
u njemu programiraju prošlost.
Za one većim dijelom
izgrađene od snova
piše se “Savršen labirint”.
U meni samo ledena crvotočina.