Naša druga imena | Ivan Herceg

IGRA

 

Glazba u sobi je tiha, samo što ne zaspi. Kazaljke sata
netom su se poljubile na noćnoj dvanaestici i sad još
više se žure.

Ja ću zaspati, više neću gledati njihovu igru.

Sanjat ću tebe, s bezbroj usana, bezbroj dodira na
sebi. I bit ću nemiran, kao da iz pora pucketaju mi
prskalice. Govorit ću nerazumljive riječi, o tebi, o sebi;
o vatri koju ću ukrasti i sačuvati do jutra. Da bih
trijezan i pri punoj svijesti mogao zapaliti svijet.

Uz tihu glazbu, s istim starim kazaljkama i bez tebe.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.