Đavo i usidjelica : ispovijedi | Dorta Jagić

ČARDAK NI NA NEBU NI NA BU

tko zna koliko dugo,
ti Nepoznati Netko,
a da ni ne znaš
sjediš gol iza kuće koju je sagradila riječ moga oca
i treniraš znojnim rukama
ogromno čarobno ravnalo i šestar
ne bi li mi precizno izjavili ljubav
kad bude vrijeme za to.
ali ja, svedena na kopulu svojih roditelja
predugo pušem sama u ugašene plahte
na dječjem krevetu otišlih federa.
s moje krovne tv antene vije se svilena spavaćica,
moja zastava spavanja
i gle, smije li se, vije li se,
onako otkopčana
eterična…
doći će je obući sva dobra stvorenja
s onoga svijeta
prije nego na neko vrijeme i ja
otpješačim u tu bijelu sablast
(ne čekaj me)