Đavo i usidjelica : ispovijedi | Dorta Jagić

PINOKIJEVA NJIVA

o, kako su
divni položaji noćnog peluda!
i zato se u zoru pretvaraju
u razmješataj klonulih noktiju.
protiv jutarnje glavobolje,
tagio mi povezuje oči i pušta me da tapkam i dodirujem.
pod mojim prstima stan se prazni od suvišnih stvari,
ostao je samo lončić vode na radijatoru
i još nestvrdnut križ za znatiželjne goste.
moram van dok još nije kasno,
na najšire ulice, među svjetinu!
da me ne vide sve te sestre, mame, bake, tetice.
u glavi skidanje-oblačenje, oblačenje-skidanje.
na koncu, umjesto mene
moje se jutro našminkalo i ušlo u lift.
od kako volim tagia
pod čelom mi zapovijedi uzaludno rastu,
kao novčići na pinokijevoj njivi