Đavo i usidjelica : ispovijedi | Dorta Jagić

VERTIGO

odmah prvog dana treninga
pod nogama si nam zanjihao trapez za dva astronauta.
rekla sam stani. previsoko je.
pa još tri godine vikanja.
stani. čekaj. hvata me mučnina.
zapiljila se znatiželjna svjetina odozdo,
gladna nesreće, a ti si joj
svakoga jutra držao litanije o fizici i zvijezdama.
u jutra kad bi povraćao teški svadbeni veo
molio si me da ni slučajno ne pogledam dolje.
da ne padnem.
a ja, sasvim slučajno,
nikad nisam ni dizala pogled.
dovikao si im o meni kao svojoj najsjajnijoj zvijezdi,
ali zvijezde kad se ugase
završe na podu mesarske hladnjače.