Kafkin nož | Dorta Jagić

FREYA STARK

Još joj je u djetinjstvu neka zla vila iz Asola ili,
točnije,
čudna nesreća promijenila ljepuškastu geografiju
lica.
No, jezikom klinastoga pisma ta je grubost bila
nešto drugo.
Nije to bio samo tvornički stroj što joj je zahvatio
zlatnu kosu s mašnom, a onda i lice.
Bio je to otisak teške magnetne igle svijeta ili
magnetni nož što u lice zarezuje kao u sveti kruh
arapske klinove Istoka, sudbinu.
Ožiljci su buduće brazde putovanja,
jugoistok – sjeveroistok u svim smjerovima
poezije pijeska,
na licu plesni tragovi ove male plave planete
među plinovitim divovima.

Godinama, kad je otišla sa sjevera Italije,
kroz nosnice udiše stare jezike kao dim nargile.
Latinski, iranski, turski, a dok izgovara imena
mjeseci
po lunarnim kalendarima,
ona leti, plovi, piše, riše na devama.
Ta žena jedva da je ikad gladna ili snena,
iz putne se žlice uvijek luči dovoljno kalorične
plaveti
one najvažnije, jutarnje zvijezde.
U Libanonu, Bagdadu, Beirutu, Damasku
živi kod pjesnika i prijatelja, uči i luta,
vožnje u kočiji s odvodom za haremske suze,
posvuda vidi i voli ljude,
u prvom ratu služi Crvenom križu.

Gdje god pođe, umjesto plasta haljine
oko nje šuškaju durbini, pera, šestari i mape,
koraci špijuna u Dolini Asasina,
datulje i vina.
Njezini su dani opasni pionirski podvizi, ali i
mirna pisanja,
predan rad na tri knjige o mnogima
nedostižnom Hadhramautu.
Živi u kovitlacu svih poznatih rekvizita
adrenalina.
Otkriva zamršene kartografije, tajni puteve i
tjesnace,
Aleksandrove staze prohodava
u opojnoj maglici iz tisuću i jedne noći.
Iza nje ostaje arabeska čudnih ženskih otisaka na
tlu
zime u Arapskoj pustinji…
Prodavači novina izvikuju njezino ime, u prolazu
dame ne znaju pije li ona u pet popodne čaj ili
suze,
Arabija joj je opojna kao usitnjene kosti kave
odjednom uhvaćene u čeljusti Drugog svjetskog
rata.
Zapošljava se kao agentica British Ministry of
Information
o tome piše knjige Letters from Siria, East is West,
javlja se općem arapskom prijatelju u vihoru rata
I wish you the best.

U brak je ušla tek u pedeset i četvrtoj,
zaljubljena u povjesničara
ali i brzo sišla s ramena svog muža opet na cestu.
Pisala je i otišla na posljednje putovanje u
Afganistan.

Nakon stotog rođendana njene su kosti
ožednjele za prahom iz kojega su došle,
mirno je izdahnula i napila se,
na groblju u Asolu
voljenoga pijeska.