Kafkin nož | Dorta Jagić

KAFKIN NOŽ

Kada sam te prvi put srela,
nisam bila u krznu, ni na cipelama s noževima,
bilo je to kao otvaranje vječnog klizališta.
S ludom lakoćom
kao na ljekovitom propuhu hale nekog malog
metafizičkog kolodvora
gdje se odvijaju dolasci i odlasci sudbinskih parova
s drugoga svijeta
da
s ludom lakoćom susrela sam te svečano
pribijenog na vrata neke znamenite rodne kuće
(vjerojatno je to bio pisac)
skinula te pozdravom i učas su nam se zamijenili
glave i gradovi
zarotirale su se sve četiri strane svijeta.

Poslije u nekoj kavani satima su nam otpadale
maske, zapana lica i mentaliteti,
stare tetovaže omiljenih pisaca, ustrašeni golmani
pred jedanaestercem i izvrnuti ljudi-kukci.
Pod neutralnim zvijezdama
naše se urbane maske gase kao poderani lampioni,
presušuju kao Mrtvo more bez čamca,
more bez utopljenika.
Mi smo samo izrasla i preplašena seoska djeca
koja godinama čitaju i uče gradske fasade, fraze
i knjige, kao da vježbaju za posljednje Hamletovo
ustajanje.

Noću, dok ne gledaš u mene, pomolim se i
padne mi novo zrno neba za pod jezik
da ga kad dođe vrijeme
odnesem kući ili u svoju malu zemlju
ili u grad valcera, kotača i belvedera.

Od prve večeri udarci tvojih riječi u moje srce
potpaljuju sve veći šumski požar
i neko nepismeno i bekrajno stvaranje novog
sunca svijeta.
Ali ja već sutra moram zaći iza oštrog ugla ulice
što može prerezati grlo, na dug, uzak
i krut put, pod topao oklop kuće gdje te novine
nema.

Rastanci su kao ispijanje žive, u čudnoj vjeri da ćeš
od nje živjeti vječno ,
kako je to učinio prvi kineski car.

Nakon rastanka nitko ne misli na tebe kao
poderanog, rastavljenog.
Putujući, primijetila sam da u kloparanju ni livade,
ni vlak ni
vlakovođa ne mogu misliti na tebe. Oni su cjelina.
Jedino sam ja mislila, parala se i cvala kao cvileće,
kao misleće bilje,
kao golema raflezija, kao mahovinski ahat,
na jeziku glatkih tračnica, i na jeziku tvoje zemlje
niz čije se duge rečenice sve stvari šampanjske
cijede niz bradu,
svečano i uvijek pada neka sudbinska, romantična
kiša
zvana Sturm und drang
Sturm und drang, bang-bang
i zato se na blatnim rubovima prozorima vlaka
na rub noći, na rub Mayerlinga.
Na stanicama se ljeskao zlaćani pepeo i barut s
olujnih livada,
priklanih krava
i bubrio tamni i kraljevski Kafkin grimiz u
kutovima oka
vlakovođe, na kragni konduktera.

Stigavši u Beč, rekla sam tvoje lavovsko ime
prijateljici na cesti
i ona ga je ponavljala. Gotovo mučno.
Poslije sam dugo sjedila sama u nekom baru blizu
pošte
s ničim za tebe na dar. Ljudi su nudili revolucije,
ideje.
Nijedna za tvoje tri rastavljene ruke, a vinske su
čaše pucale
dok kraj moga stola nije naraslo starinsko
drvo ljubavne spoznaje
i niknula ona Kafkina knjiga žalbe
s nadrljanom napomenom
liebe ist, das Du mir das Messer bist,
mit dem ich in mir wühle.
Evo, to je knjiga čije ti crno tijelo šaljem poštom,
čije riječi, čije noževe,
sve bolje razumijem.