Kafkin nož | Dorta Jagić

KAFKIN NOŽ

 

Kada sam te prvi put srela,
nisam bila u krznu, ni na cipelama s noževima,
bilo je to kao otvaranje vječnog klizališta.
S ludom lakoćom
kao na ljekovitom propuhu hale nekog malog
metafizičkog kolodvora
gdje se odvijaju dolasci i odlasci sudbinskih parova
s drugoga svijeta
da
s ludom lakoćom susrela sam te svečano
pribijenog na vrata neke znamenite rodne kuće
(vjerojatno je to bio pisac)
skinula te pozdravom i učas su nam se zamijenili
glave i gradovi
zarotirale su se sve četiri strane svijeta.

Poslije u nekoj kavani satima su nam otpadale
maske, zapana lica i mentaliteti,
stare tetovaže omiljenih pisaca, ustrašeni golmani
pred jedanaestercem i izvrnuti ljudi-kukci.
Pod neutralnim zvijezdama
naše se urbane maske gase kao poderani lampioni,
presušuju kao Mrtvo more bez čamca,
more bez utopljenika.
Mi smo samo izrasla i preplašena seoska djeca
koja godinama čitaju i uče gradske fasade, fraze
i knjige, kao da vježbaju za posljednje Hamletovo
ustajanje.

Noću, dok ne gledaš u mene, pomolim se i
padne mi novo zrno neba za pod jezik
da ga kad dođe vrijeme
odnesem kući ili u svoju malu zemlju
ili u grad valcera, kotača i belvedera.

Od prve večeri udarci tvojih riječi u moje srce
potpaljuju sve veći šumski požar
i neko nepismeno i bekrajno stvaranje novog
sunca svijeta.
Ali ja već sutra moram zaći iza oštrog ugla ulice
što može prerezati grlo, na dug, uzak
i krut put, pod topao oklop kuće gdje te novine
nema.

Rastanci su kao ispijanje žive, u čudnoj vjeri da ćeš
od nje živjeti vječno ,
kako je to učinio prvi kineski car.

Nakon rastanka nitko ne misli na tebe kao
poderanog, rastavljenog.
Putujući, primijetila sam da u kloparanju ni livade,
ni vlak ni
vlakovođa ne mogu misliti na tebe. Oni su cjelina.
Jedino sam ja mislila, parala se i cvala kao cvileće,
kao misleće bilje,
kao golema raflezija, kao mahovinski ahat,
na jeziku glatkih tračnica, i na jeziku tvoje zemlje
niz čije se duge rečenice sve stvari šampanjske
cijede niz bradu,
svečano i uvijek pada neka sudbinska, romantična
kiša
zvana Sturm und drang
Sturm und drang, bang-bang
i zato se na blatnim rubovima prozorima vlaka
na rub noći, na rub Mayerlinga.
Na stanicama se ljeskao zlaćani pepeo i barut s
olujnih livada,
priklanih krava
i bubrio tamni i kraljevski Kafkin grimiz u
kutovima oka
vlakovođe, na kragni konduktera.

Stigavši u Beč, rekla sam tvoje lavovsko ime
prijateljici na cesti
i ona ga je ponavljala. Gotovo mučno.
Poslije sam dugo sjedila sama u nekom baru blizu
pošte
s ničim za tebe na dar. Ljudi su nudili revolucije,
ideje.
Nijedna za tvoje tri rastavljene ruke, a vinske su
čaše pucale
dok kraj moga stola nije naraslo starinsko
drvo ljubavne spoznaje
i niknula ona Kafkina knjiga žalbe
s nadrljanom napomenom
liebe ist, das Du mir das Messer bist,
mit dem ich in mir wühle
.
Evo, to je knjiga čije ti crno tijelo šaljem poštom,
čije riječi, čije noževe,
sve bolje razumijem.