Kafkin nož | Dorta Jagić

NASTUP PJESNIKA U ZATVORU

I u zatvoru,
pjesnici imaju pjesničku slobodu.
Ona je smještena na petnaestom katu jezika
ili na dnu torbe, između maramica, tramvajske
karte, olovke i bombona.
Ponekad je to tek u ironiju imena uvijen neki pjevač
usred Sing Sing zatvora.

Jednog smo slobodnog poslijepodneva,
s ustima našminkanima tom našom slobodom
čitali pjesme nekolicini zatvorenika u riječkoj
kaznionici.
Nastup je bio sličan svim nastupima ovoga svijeta,
najviše se čulo naše čžšđ, okretanje stranica i
s druge strane slabašano pljeskanje tajanstvenim,
neprozirnim dlanovima.
Sve je bilo isto, kao i u školama i knjižnicama,
samo što je strop
u zatvorskoj ćeliji s knjigama netko postavio
naopako.
Zapravo svi zidovi srasli s vremenom u jedan jedini
pod,
poluživ i bolan, u dno, crno i ulubljeno kao
zagušljivost
pokvarene kamenice.
Činilo se da je od naše pjesničke slobode
iz minute u minutu
prozorska rešetka rasla kao kapak udarenog
boksača,
uvjerena u oštrinu pobjede poput zubi na
ključevima
zatvorskog čuvara.

Sve je bilo isto, čitali smo pjesme počešljanim
glavama
na stolicama, kao i u ostalim čitaonicama svijeta.
Ipak, kroz naša su, odjednom oslabila tijela,
prolazile
njihove prazne i poput leša natekle godine,
otrovne žice propucanih televizora i nešto zauvijek
limeno.
Rekli su nam da se između zidova
godišnja doba ne mijenjanju, kao ni navlažena sol,
ni žlica za bijeg, ni izruljeni crveni nokti čistačice.

U zatvorima nema omamljujućeg zvuka seobe
ptica i vjetra
koji bi stvarao na jezicima fatamorganu peluda
drvoreda, morskih zvjezdača i papra, jetru delfina.
Kava je bijelo nepitka i sva se hrana zabada u
želudac,
kao sabljarkina čeljust. Nitko ne radi rukama,
postoji mučenje ležanjem, a krvnik je televizor.
Svjetlost je za njih tamno sjećanje,
tek tu i tamo u kutovima,
iza raščupane knjige o otkupljenju, malo prašine s
našeg sunca
koje je njima postalo mrtvi patuljak.