Kafkin nož | Dorta Jagić

POISON IVY

 

Biljke su ušutkane odozdo, iz zemlje.
Nijedna ne viče. Djeluju kao zeleni odljev
bezuvjetne ljubavi.
Ipak, neke su biljke kao smrtni kraj jednadžbe
ili skakanje s desetog kata,
pištolj, plin, vješanje, kada, teretni vlak,
ukleta pljoska E. A. Poa.

U šetnji uz more, tu i tamo dodirnem ticalima
slano lišće oleandra.
Oprezno, kao porub male crne rupe.
Njegovi su listovi nalik nauljenim strelicama
dalekih afričkih plemena, a
blješte na ljetnome suncu kao da nekom tajnom
tvari
pune skladišta, mračne pore.
Gledajući glavu Sfinge, osnažuju se za smion
pothvat,
za nečiju posljednju večeru.

Neki ljudi pojedu list, kao da je pramen Cvetajeve.
Poslije ostane samo botanička basna ili opomena
onima
koji ljepotu rado spoznaju ustima:
Što je zajedničko oleandru, rakovom oku, bršljanu,
đurđici, velebilju, koraljniku, tisi, samoubilačkom
drvu,
mrazovcu, bunici, ricinusu,
kukuti, jediću, božikovini?

Šutke nude zanos, ljepotu i smrt.
Kao onaj bugarski pjesnik, nesretni ljubavnik
koji je metkom probio oči i možda se popeo nakon
smrti
na antarktički vrh
koji su kasnije nazvali po njemu,
Pejo Yavorov.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.