Kauč na trgu | Dorta Jagić

NOĆ U BOLNICI

u bijeloj sobi br 7.
netko je ispod mjeseca ugasio svjetlo,
kao šišmiši
prestrašeni toplomjeri poletješe prema pazusima
udarali su o prazne zidove
i razbijali se kao vruća kiša
pucajući od zdravlja
čistačica se podvukla pod bolesnički krevet
tamo je već skrivala doktorova zapostavljena obitelj
nedostaje samo druga mahlerova
iz ostarjelog radio-aparata na stolu
glavna sestra je tiho izašla iz sobe
nije znala da će se opet noću isplesti
stetoskopi oko svakog bolesnoga vrata
stetoskopi u kojima sve gori, šumi i bubnja
kao da netko zao i sitan do atoma loži
neki osvetni ugljen do temperature 41°
u boli žene spavaju na krevetima
sitna starica se otrovala nehotice
i postala zeleni kožni lončić
u kojem kipi staro mlijeko
djevojčica je kroz pupak uvukla mikroskopsku mjesečinu
zlu poput krvave igle
nas tri sporo izmjenjujemo
tamne mrlje na rukama,
na prozoru i u cjevčicama je noć
noć u infuziji s kalijem i elektrolitima
kaplje kao kontrolirana kiša
samo da bi se u zoru svaka od nas
za par stupnjeva ljepše počešljala
prije vizite