Kauč na trgu | Dorta Jagić

SAMO SUNČANICA

možda nikad ništa u sablasnoj povijesti ljepila
nije bilo toliko prilijepljeno a odijeljeno
kao naš dvojni ljetni znoj na terasi seoskog restorana.

kozmička razdvojenost da čak i
sunce pazi da tuče svakome od nas posebno u tjeme.

šutimo dok se sunce počinje isparavati u nama,
ništa se u procesu ne vidi
samo naše dvije sjene nabodene na šiljke ograde
ispuštaju svaka svoju vrstu žućkaste samoće.
nešto kao dva pokvarena različita piva.

zveči samo narodni radio i narodni znoj malog konobara
za rastanke kaplje na pod. bubnja kao krv.
i uopće, ljeti se sve suvišno slijeva niz padine.
i tišina iz naših nosova klizi niz noge plastičnih stolica.

glupost sa stolicama.
umiju li plastične stolice razgovarati o provedbi teorije rastanka?
stolica razlaz i stolica elegantni protokoli.

trebali smo znati da u ovakvim rašljastim ljubavnim priredbama
ne možeš otvoriti usta bez dobrog prevoditelja.
nemaš što za reći na materinjem jeziku, ni na osinjem.
ni na kojem svemirskom dijalektu.

prijevod šutnje bi otprilike bio:
ja tebi voljeti ne više. ti sad daleko od moja srce.
ne, ja ne slušati tebe. ljubav je teško.
konobar, recite kako se na hrvatskom kaže
ne odlazi do mene,
to je samo sunčanica.