Kauč na trgu | Dorta Jagić

ZAČEPI UŠI,

nije to ništa.
to je samo noćna buka gomile kostiju
iz zmijinih otpalih nogu
koja me zaglušuje
da padnem pod krevet
kao pod jureći auto

a da ipak padnem kroz sve te padeže
u ponor s budističkim ogledalima
krenule bi poznate
naricaljke u bolesnim zidovima
kao glasanje slomljenih štapova starica
koje će se sutra odazivati na moje ime,
starice same umrle u nekoj
odvojenoj, musavoj kadi
usred pustinje arizone
na križanju stotinu pokvarenih semafora
zadavljene pupkovinom svojih
nerođenih djevojčica

kada leden vjetar zapuše nedjeljom
ponekad ih sretnem na ulici
hramaju same
njihove zelene oči i obrazi krvare i
sijeda kosa otpada u pramenovima
od ostarjele kiseline nade
to je kao sirup protiv kašlja koji zavija u grlu

ne slušam taj zvuk nalik
onoj noćnoj buci izglodanih kostiju,
gušterskih kostiju odavna sunovraćenih
u bunar bez prozorčića
bunar bez balkona, bez odmora
bunar bez ponuđene ruke mjesto šupljega vjedra
kameni anorganski bunar
prepun nepomičnih izbušenih tijela
koja su kao i ja još jučer
trebala zagristi u ljubav, pregristi joj arteriju
kao peteljku cvijeta i otrovati krv
odmoriti krv
jedinim mogućim životom.