Kičma | Dorta Jagić

TIJELO

 

Otvorila sam tek jedno oko. Jutro je bilo boje smrznute bedrene kosti. Iako su prozori u sobi bili zatvoreni kao staračka lubanja, kao da je unutra puhao vjetar.

To nešto nije htjelo ustati sa mnom jutros. Tijelo je spavalo!

Ja sam htjela svim srcem, ali ono nije, iako je u sobu od nekud dopirao miris vruće kave.

Kaže mi tijelo:

– Jutro je, hladno je. Vuče na kišu sa Sljemena. Nisam ludo da se dižem!

Ja se odmah složim

– Samo još pet minuta.

– Može!

Podigla sam nas zajedno na noge tek za pola sata. Osim ugrušane glave, boljela su me leđa moga tijela. Ne oklijevajući, obje sam ukočene ruke oslonila o radni stol, a desnu nogu podigla u mlaki zrak. Pa lijevu. Pa kruženje trbuhom. Zašto svaki dan trebam rastezati tu poluelastičnu masu mesa da bi se smirila? Upitomila. Opire se u početku, ne godi joj upotreba. Iako ta mesna masa nema legalno pravo ni na kakvu vlast nada mnom unutra, osobito nakon križa i uništenog tijela na njemu. Međutim, teologija nije njegovo uže područje interesa. Više fundamentalna fiziologija i strojarstvo.

To nešto ima mnogo umjetničkih imena. Znam da tu mesnu masu široke narodne mase nazivaju tijelo. U cijelom je svijetu za tu enigmatičnu pojavu popularan engleski naziv body. Onaj strašni flesh zvuči još gore i istinitije, a o sarxu da i ne govorimo. Biblija ga naziva šatorom. Neki uskom kućom, neki rajskim vrtom. Nevoljko skidam pidžamu s mog komada raja. Dok odvodim tu bio-mašinu u kupaonu, zaključujem da je ipak kite zanimljive funkcije i multipraktičnost. Promatram dio po dio u zamagljenom zrcalu kraj tuš-kabine i zaključujem da su na njoj najsmješnije uši, stražnjica i stopala. Divim se zlataru, tijelo ima zlatni rez. I kad je osakaćeno, tijelo je cijelo. Puno je. Tijelo je voćnjak. Tijelo se sklanja. Tijelo se gura. Tijelo se ozlijedi. Tijelo ustaje. Prazni se. Naraste. Tijelo grli. Tijelo nosi.

Tijelo na nogama nosi lijepe cipele. Osobito žensko tijelo. Kad je s našim nogama sve u redu one su najljepše prijevozno sredstvo s jednog mjesta na drugo, kao što će sad biti meni od tavanske sobe do prvog kata gdje je uska kuhinja s načetom staklenkom instant kave i možda malo pekmeza od šljiva. Zdrobljene, modre šljive i žuti margarin na kriški crnoga kruha! Zapravo, dvije deblje bijeloga kruha s hrskavom koricom. Nažalost, uskoro samo ja čujem taj teški bariton, taj tamni poklič hranjenja, zapomaganje iz dubina zemlje:

– Gladno sam! Ženska glavo, ja sam ti jako gladno!

Da te vučje zvuke čuje netko karakteran u blizini, možda bih mogla dobiti pravodobnu pomoć. Ovako, zaboravi. Počinje toplo tonuće cijelim tijelom u orošeni margarin i napućene šljive. Tijelo jede druga tijela. Mljacka. Dodiruje. Uživa. Štoviše, to mu je plemenita svrha. Tko zna što se neobičnoga može s njime raditi a nismo otkrili u svojoj sljepačkoj grubosti. Razmišljati kosom. Plakati obojanim suzama. Fićukati pupkom. Noću puštati kosti van na zrak. Tijelo. Pušta. Svašta pušta. Tijelo pušta kosu kako bi imalo frizuru.

Ženski se ljudi često procjenjuju po frizuri i cipelama. S frizurom ili bez frizure, svako je tijelo praktično sredstvo raspoznavanja, identifikacije, komunikacije. A ta će se funkcija uskoro dokazati u mom neslužbenom jutarnjem susretu s roditeljima. Zapravo, ne s njima već s njihovim ostarjelim tijelima odloženima nedaleko od televizora Sanyo. Upravo se na državnoj televiziji daje uzbudljivi 891. nastavak meksičke sapunice. Kao i svaki bračni par, njih su dvoje samo jedno tijelo. I to je tijelo boje njihovih trajnih zuba. Ovako će to biti: zakoračit ću odlučno u dnevni boravak, pozdravit ću to tijelo nasmiješenim usnama, uz upotrebu desne ruke, i pogledavši ga u četvere oči požalit ću što je to drago tijelo mjesto bola, straha, pepeljaste požude i na kraju smrti. Zasad ne žele nikakvo drugo tijelo. Nipošto jedro, besmrtno, sveto. Ono koje može prolaziti kroz zidove i kad poželi postati nevidljivo ili letjeti. Ili ne znaju kako željeti dobre stvari? Kao na primjer skijanje na vodi ili paraglajding. I za to našim tijelima ipak trebaju strojevi, pomagala. Kad bolje razmislim, tijelo je samo kratak turistički boravak u tuđini!

Ovaj dan prolazi lagano kao voda kroz moje tijelo.

Poslijepodne ću u svojoj sportski obučenoj i namirisanoj tuđini sresti neke bliske prijatelje. I to na probi naše kazališne predstave koju čini čak sedamnaest mladih tijela na goloj sceni. Naše su amaterske daske zakucane u tlo daleke gradske periferije, u nezasluženo omraženom kvartu. Teško da će u tom zabačenom gledalištu sa svojim nenaviklim tijelima koja žive u centru grada sjediti mnogo publike na premijernoj izvedbi, kažem. Ali to su samo paušalne prognoze mog preaktivnog limbičkog sustava, koje glumačkim ušima već udaraju na nos. Usput, prošlog mi se mjeseca na jednoj od naših „generalnijih“ proba sasvim glupo slomio nos, i to je moj grčki profil učinilo još grčkijim. No to sad nije važno.

Na probu ćemo svi donijeti skromne ali pogođene kostime, obući će se tko se ima prerušiti u neko drugo tijelo, a ja ću sređivati mizanscen, upravljati njihovim dragocjenim boravcima u tuđini. Smještati ih, premještati jer sam redateljica, jedina glumica koja nema prisutno tijelo u predstavi, ali polaže pravo na tuđa. I nitko se ne žali jer svi skupa stvaramo genijalno umjetničko djelo. Prolazno i opojno kao vjetar.

Promatrat ću njihova tijela. Moja glumica Irma ima lijep i u struku tanak boravak u tuđini, mladi i zgodni kemijski proces Ivan K. voli pokazivati svoj goli boravak i kad to nije dio njegove uloge. Iako elegantan, Igor mora svoju istinsku tuđinu smanjivati tabletama koje ublažavaju Tourettov sindrom. I tako dalje i tako dalje sve do drage tete Ru koja svoje nešto punašnije boravište prikriva dizajnerskim košuljama obješenim do koljena. I dok će naša tijela proizvoditi veliku i svijetlu umjetnost u mračnom kazalištu na periferiji, nad cijeli će se grad, bez kvartovske pristranosti, spustiti travanjska večer. Cimetno crvena i pepelna. Ako me Anine jake ruke za volanom Bijele Strijele (golf iz ’87.) ne odbace kući, moj će me brat magarac donijeti na svojim nogama. Makar prostajao svih četrdeset minuta u tramvaju do okretišta. Vrištat će mi odozdo u uši:

– Ja bih sjedilo! Sjedilo. Bole me noge, a i tebe će čim obratiš pažnju!

Samo neka pričeka da nas dovezemo kući, a onda ću pobjeći daleko od njega i njegovih jauka. Izut ćemo ga na ulaznim vratima, nazuti mu meke kožne papuče kupljene u nekoj trgovinici u Parizu i skupa ćemo sjesti u sobu pred kompjuter pod lampom iz Ikee. To nešto ili tijelo će zažmiriti, pristojno šutjeti i praviti se mrtvo, dok ću ja uživati u roditeljskom sastanku s njegovim Tvorcem, koji ga beskrajno poštuje i voli.