Plahta preko glave | Dorta Jagić

IZMEĐU DVA SLOBODNA PADA

kiša tapka po
karoseriji gradskog autobusa
natrpanog ljudima.
samo je jedan čovjek u njemu.
kiša pada, vježba se
sva je u svojoj istini
pa ne vidi da je zamka, mamac, čarka
nekome autobus je pun
samo je jedan čovjek u njemu
ja ga iz kiše vidim. čovjek je za me rekao
takav je uvijek položaj sažaljivog promatrača
pun kiselkastog mirisa jeftinih crnih kišobrana
siromaštva koje hrabre obje Picassove debele plave trepavice
rekoh čovjeku da je prva jesen svijeta u autobusu
pucaju rukohvati od nagona za padom, zar ne
jesenjine. pa je.
čovjek iz autobusa je odlučio pomisliti opravdanje
da je vani možda smak svijeta
otpio je malo od bake ove kiše ispod kaputa.
eto, kiša otpada s neba, rekao je za nju
ona je vrijedni ostatak od nepotrebnog.
autobus se kotrlja prepun
i nema nikoga osim kaputa obučenog u čovjeka.
sporo se kotrlja niz prepunu prazninu svijeta
čovjek je za prazninu tri puta u sebi rekao
u njoj može biti bilo što i zato ničeg nema.
i nije sišao na stanici. ni na prvoj, ni na drugoj ni petoj
jer je na njima možda već nečiji početak.
kiša pada i ne procjenjuje visinu
pomislila je kiša u sebi:
oO, da sam kiša