Plahta preko glave | Dorta Jagić

OJ, GOTIKO, ŠEĆERU

šutni me nožicom baršunastom
u udobno dvadesetstolječko dupe
da osjetim da sam ti skrivila
i kad ti kažem da mi nedostaješ
da li te poznajem
slobodno mi pljucni u lice studentice
koja sjedi za kompjutorima i sluša
iz njih jake srednjovjekovne pjesmice
ošamari me usred sveg ovog minimalizma
i ostavi me nakratko da te nježno opsujem
oj, gotiko, šećeru
nazovi me u šest na meku si čizmicu
i razumi me više, simpatijo moja
ti vertikalna škarpino
ti svijetla vještice
uobraženo sjaš vitrajnim očima
iz slavnih davnina. a
ja žmirim stiješnjena između
mesinga i mramora
sanjam ti brojne kamene bokove
u koje su zazidane molitve
da li me to uši varaju ili si rekla:
aha, pa šta?